Dan: 28. travnja 2021.

GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Prijeđimo na Putovanje u Indiju. Prije predstavljanja sam vas pomalo u šali zamolio da čitateljima date „upute“ za čitanje. Šalu na stranu, ali Putovanje u Indiju u velikoj se mjeri temelji na epizodama iz Camõesova spjeva Luzitanci. Mislite li da bi to hrvatskim čitateljima moglo otežati čitanje? Recite nam nešto više o tome kakva je to knjiga.

Što se „uputa“ tiče, ne volim knjige koje već od prve sekunde znamo kako čitati. Mislim da svaka knjiga mora stvoriti novog čitatelja. Postoji bezbroj načina na koji možete napisati knjigu i ne sviđa mi se pomisao da kad uđem u neku knjižaru, a to se, nažalost, događa sve češće, primijetim kako su sve knjige iste. Imaju istu formu, slijede svojevrsni „recept“ samo da bi se što bolje prodale. Mrzim to. Književnost je svijet u kojem se nešto stvara, svaka knjiga trebala bi biti kreativni predmet, trebala bi pomalo izmjestiti čitatelja iz njegova svijeta tako da njegova reakcija bude: „Čekaj malo, što je ovo? Želim pokušati shvatiti, želim ući dublje u to, prilagoditi se svijetu te knjige.“ Jer čemu služi knjiga ako nam je sve poznato čim je otvorimo? To nema veze s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Što se tiče Putovanja u Indiju, u toj knjizi bilo mi je stalo vratiti se epu kao iznimnom literarnom mehanizmu koji smo zapustili, a ja mislim da je sjajan jer nam omogućuje ispričati priču putem sustava srodnog poeziji. Također, riječ je o knjizi koja se može otvoriti na bilo kojoj stranici. Sviđa mi se to da ne morate znati priču kako bi ono što pročitate na toj stranici imalo smisla. Ne smatram kako bi književnost trebala živjeti od priče. Njezina svrha nije pripovijedati priče onako kako su nam ih pripovijedale naše bake. Mi obožavamo naše bake i one mogu biti vrsne pripovjedačice, ali postoji razlika između njihova pripovijedanja i umjetnosti. U umjetnosti se forme mijenjaju, neprestano se pronalaze nove, destabilizira se jezik, razrađuju se ideje, itd.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Jučer sam u šali rekao da su knjige postale poput masaže, služe nam kako bismo se odmorili, ali umjetnost nije za trenutke kad smo umorni nego baš suprotno, kad smo puni energije i onda pronađemo u njoj nešto što će nas protresti. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću.

Postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. 

Postoje li uopće nove staze u svijetu u kojem se čini kako je već sve otkriveno? To pitanje kao da muči i vašeg protagonista Blooma koji kao da se nikako ne uspijeva otresti osjećaja zasićenosti i dosade.

Naravno da postoje! Postoje mnoge nove staze. Upravo je Putovanje u Indiju primjer toga, riječ je o novoj vrsti epa koji se razlikuje od klasičnog. Postoje novi putevi, varijacije su beskonačne, postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. Ako uistinu mislite da nema novih puteva, čemu onda uopće pokušavati?

Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest?

Na kraju knjige stavili ste dodatak, mentalni itinerar, koji ste nazvali „suvremena melankolija“. Možete li objasniti zašto?

Prije svega, zbog samog putovanja i osjećaja koji uvijek izaziva. S jedne strane, prije nego što nekamo otputujemo osjećamo uzbuđenje, ali s druge strane, osjećamo i svojevrsnu tugu. Onaj tko se poput Blooma odluči otputovati na drugi kraj svijeta zasigurno je zbog nečega nezadovoljan. Osjeća tjeskobu zbog putovanja, zbog toga što se rješenje za njegove probleme nalazi na drugom kraju svijeta. Također osjeća sjetu, osjeća kao da mu nešto nedostaje, kao da je nešto nepovratno izgubio. Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Izvana možda izgledaju veselo i gotovo kao da se trude pokazati drugima kako su zadovoljni što putuju, što će otkriti nešto novo, ali se samozavaravaju jer su zapravo vrlo tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest? Čak i ne mora biti toliko nesretan, ali mu život vjerojatno nije dovoljno uzbudljiv.

Pročitajte više na:

https://mvinfo.hr/clanak/goncalo-m-tavares-svrha-knjizevnosti-nije-da-pripovijeda-price-onako-kako-su-nam-ih-pripovijedale-nase-bake

Goncalo Tavares:
Putovanje u Indiju

Put je kao kuća: potrebno je povremeno otvoriti prozor da zrak prostruji.
Prolistajte knjigu

MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Jedan od vaših sinova bio je otprilike Simonove dobi u vrijeme kada ste pisali ovaj roman, a netom prije nego što ste započeli pisati, izgubili ste blisku osobu. Je li Vas roman emocionalno iscrpio?

Maylis de Kerangal: I jest i nije. Ovaj je roman posve utemeljen na izmišljenim događajima jer nisam iskusila ništa slično onome o čemu pišem, priča iz romana nije moja. S druge strane, točno je da sam ga napisala odmah nakon što sam izgubila dragu mi osobu. Zato je „Popraviti žive“ toliko različit od mojih ostalih romana, dopustila sam si utapanje u osjećajima i njima prepustila vodstvo. Pišući nisam razmišljala o svojem sinu, ali na kraju procesa sam osvijestila tu činjenicu i bila sam jako iznenađena. Isprva sam se uspaničila, osjećala sam se kao da sam izmaštala njegovu smrt, ali sad znam da sam za potrebe te knjige posezala u more u potrazi za pravim osjećajem češće nego za pisanja drugih knjiga. Da, bilo je naporno. Naposljetku sam bila iscrpljena. Osjećala sam se kao da sam prošla kroz duboku emocionalnu borbu. To mi je iskustvo bilo jako važno. 

Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela.

Znanost i umjetnost dovodite u vezu i govoreći o simpoziju na kojem je redefiniran pojam moždane smrti. Te je godine, kažete u tekstu, Goddard snimio jedan od svojih najslavnijih filmova, Elvis je izdao jedan od najpoznatijih albuma… Kolika je povezanost znanosti i umjetnosti?

Taj tunel koji nastojim prokopati u svojoj književnosti. To mi je pitanje jako važno. Želim povezati poeziju i znanost, doseći poetski smisao života i znanosti. Pokušavam to postići svojom spisateljskom pozicijom koja se ostvaruje kroz jezik. U svim svojim knjigama rječnik razmatram jako pragmatično, jako precizno, tehnički… U takav jezik nastojim unijeti puno ljepote jer moj je zadatak, misija pronaći poeziju u pričama. Nisam zainteresirana samo za narativ, ali shvaćam da, želiš li se nazivati piscem, prije svega moraš biti pripovjedač. Pišući roman, moraš brinuti o brzini priče, njezinu smislu i sadržaju, ali pokušavam i prigrliti jezik kako bih pronašla nešto jako čisto na tehničkoj razini i posve povezano s ljepotom. 

Popraviti žive u sebi skriva čistu grčku tragediju. Ima sva tri potrebna elementa; vrijeme (sve se odvija unutar 24 sata), događaj (prijenos srca iz jednog u drugo tijelo) i mjesto. Premda se priča odvija i na moru i u bolnici, za oblikovanje tragedije bolnica mi je bila važnija jer ona je, za razliku od mora-mjesta života, mjesto tragedije. 

Pažnja s kojom pristupate jeziku prisutna je u svakoj vašoj rečenici. Takav prekrasan, jezik je Vaš alat. Istovremeno, opisujete liječnike koji na jezik gledaju kao na tehničku stvar, sredstvo prenošenja ogoljele i što jasnije poruke. U oba slučaja jezik je alat, no njegova je funkcija dvojaka. 

Da, u pravu ste. Dvostruko značenje jezika svoj izraz nalazi u ovoj knjizi. Kao da sam je napisala kako bih produbila svoj projekt, kako bih svojem vlastitom francuskom dala dublji smisao i otkrila njegovu dvostruku formu. Ali ta dvostrukost forme se mora odvijati istovremeno, a ne jedno prije drugoga, ne želim da nešto bude samo dokumentarno, jako precizno. Nitko ne očekuje da pišem o transplantaciji, ako to sama odaberem, moram pratiti određene zakonitosti, pisati o tome s najvećom preciznošću, ali to nije dovoljno. Kad koristim tehnički leksik, način na koji ga umećem u rečenicu romana, umjetnosti, u likove i situacije, to je način stvaranja novog stila i njime bih mogla doseći to dvostruko značenje. 

Dakle jezik, poput srca, ima dvostruko značenje…

Knjiga je konstruirana oko toga, srce je i mišić i simbol. Na početku pišem da je ono crna kutija našeg tijela iako znamo da je to zapravo mozak. Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela. Srce je poput odaje u kojoj vibriraju naša afektivna sjećanja. Srce je važno i u francuskoj književnosti jer se s pojavom kurtoazne ljubavi javlja i renesansna književnost. Tada se mijenjaju i jezik i način pisanja.  Primjećujemo i polisemiju u prirodi tog imena, te riječi „srce“. Jako je zanimljivo vidjeti kako je razvoj naše književnosti povezan s razvojem riječi i promišljanja srca. 

Pristanak na doniranje djetetovih ili supružnikovih organa trenutak je potpune deprivatizacije. Nešto najprivatnije stavljaš na raspolaganje zajednici kako bi ona time popravila nekoga. Živimo u svijetu neoliberalizma i kapitalizma. Premda se čini da svoju privatnost prodajemo u bescjenje, nikad nismo do nje više držali, a ovo je čin potpunog razotkrivanja.

Pročitajte više na: https://mvinfo.hr/clanak/maylis-de-kerangal-srce-je-poput-odaje-u-kojoj-vibriraju-nasa-afektivna-sjecanja

Maylis de Kerangal: Popraviti žive

Roman lijep poput grčke tragedije
Prolistajte knjigu