Autor: brunjic

Drevni Egipat na filmu — premijera u Arheološkom

Posted on 18 prosinca, 2025 by - Događaji

Dr. sc. Daniel Rafaelić – poznat kao ljubitelj i vrhunski znalac povijesti, filma i starog Egipta, upućen podjednako u ezoterične prakse drevne egipatske civilizacije kao i izazove pred kojima su se holivudski silver screen i druge kinematografije našli pokušajući ih prikazati – stvorio je djelo koje u sebi objedinjuje sva njegova znanja, sklonosti i ljubav: DREVNI EGIPAT NA FILMU, magnum opus jedinstven u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima.

Evocirajući stoljetni kolektivni san Zapada o dalekoj i fascinantnoj civilizaciji i smještajući među korice svoje knjige temeljito proučene podatke, Rafaelić se ovdje pokazuje u onome u čemu je najbolji: pomnom istraživanju, učenim spoznajama, ali i okretnosti kojom izvodi svoju temu u svim registrima od “visokog” do “niskog” pa s gotovo djetinjim oduševljenjem piše o odjecima davne civilizacije u filmu, serijama i u gaming-industriji.

Od otkrića Tutankhamonove grobnice do najljepših glumica zlatne holivudske epohe angažiranih da utjelove faraonese, sjaj staroga Egipta prožeo je zapadnjačke snove, čežnje i opsesije. Ovo iznimno djelo – što se hrabro poigrava filozofijom, ezoterijom, poviješću, sedmom umjetnošću i pop-kulturom i u kojeg su utkane godine arhivskog rada i izučavanja – izranja pred publiku u svojoj punini i zaokruženosti, pozivajući nas da se što prije i sami zateknemo u sjeni Velike piramide.

11.11. 11:11 Interliber!

Posted on 10 studenoga, 2025 by - Događaji

Čitateljice i kupci knjiga, knjižničarke i školska djeca, svi znaju zašto dolaze na Interliber: da budu zajedno i okuse dio atmosfere, po duboke popuste i novitete na kojima se tiskarska boja još nije osušila, da kušaju debrecinke i fritule i onda masnim prstima nestrpljivo prelistavaju ovogodišnju lovinu koja će im potrajati dugo u zimu. Na ušću mraka, knjige svijetle iznutra.

Na štandu Vuković & Runjić u “petici” (na istom mjestu već dvadesetu godinu) nudimo vam novitete s tradicionalnim sajamskim popustom, a knjige kojima još nije i nikada neće isteći rok trajanja možete dobiti za sitniš. No nismo na Ekonomskom forumu u Davosu, ne razgovarajmo o brojkama nego o slovima!

1

Za sve koji su čekali Murakamijev roman GRAD I NJEGOVE NEIZVJESNE
ZIDINE eto dobre vijesti — knjiga stiže na naš štand uoči vikenda. I to
je samo jedan od odličnih romana koje smo objavili ove godine: NA SVE
ČETIRI Mirande July prednjači prodajom, ali ničim ne zaostaju
space-opera OVAKO SE GUBI VREMENSKI RAT El-Mohtar & Gladstonea;
napušena pseudopovjesnica TI SANJAO SI CARSTVA meksičkog pisca Álvara
Enriguea; te gladijatorski blockbuster ZATVORSKE ZVIJEZDE autora čije
ime je izazovno sklanjati pa ću ga napisati u nominativu: Nana Kwame
Adjei-Brenyah.

Tu su i reizdanja dvaju klasika kojima nisu potrebne fanfare —
JARČEVO SLAVLJE nedavno preminulog nobelovca Marija Vargasa Llose i KUĆA
DUHOVA, prvijenac koji je proslavio Isabel Allende diljem svijeta.

11

Za one koji preferiraju prozu konzumirati u manjim zalogajima,
pripremili smo posebnu poslasticu: izabrane priče genijalnog “američkog
Čehova” Johna Cheevera u dva sveska (MUŽ IZ PREDGRAĐA / PLIVAČ); te
zbirku ranih radova enfant terriblea američke literature Thomasa
Pynchona SLAB UČENIK.

Imamo i tri knjige “publicistike”, no jednom nogom čvrsto u fikciji:
uvijek aktualni Dylanov memoar KRONIKE; nagrađeni memoar-esej
australskog romanopisca Richarda Flanagana SEDMO PITANJE; te knjigu što
izmiče svim žanrovskim pretincima: NEBESKI LOVAC jedinstvenog Roberta
Calassa.

111

Na domaćem terenu monumentalna monografija DREVNI EGIPAT NA FILMU
Daniela Rafaelića amalgamira dvije autorove cijeloživotne fascinacije, a
delikatni DELFIN Milane Vuković Runjić priziva iz etera izgubljeni
rukopis u kojem je dubrovački renesansni autor Ivan Gučetić opisao
erotsku epizodu što mu je odredila sudbinu.

1111

Premda je beletristika stup uspjeha naše naklade, u nizu na koji smo
osobito ponosni i ove smo godine objavili nekoliko pjesničkih zbirki:
IZBORANE PJESME Krste Jurasa, POVRATAK Damira Radića, GRAVITACIJU Nenada
Rizvanovića, GODINU KONJA Borisa Runjića, a zbirka LUDE PJESME laureata
“Goranovog proljeća” Miroslava Kirina zadnja je u tom nizu, ali ne i
posljednja.

To bi bilo to za 2025. Premda do isteka kalendarske godine pripremamo
još štošta, ovo je pismo posvećeno Interliberu. Vidimo se ovaj tjedan
na štandu pa do viđenja u godini Konja!

Vaši V&R

Interliber 2024.

Posted on 13 studenoga, 2024 by - Događaji

Na naslovnici štanda izložili smo 25 naslova objavljenih u obljetničkoj godini — osobito smo sretni što su među njima nove knjige domaćih autorica i autora, sve odreda dragih, dugogodišnjih prijatelja naklade — knjige poezije “Goranova” laureata Miroslava Kirina, Vlatke Valentić i Milane Vuković Runjić, novi romani Sandre Antolić i Vlatka Ivandića, zbirka pripovijetki Deana Savia, drame Damira Šodana te novo izdanje priča za mlade Antuna Šoljana. Ovaj posljednji je rekao “nema književnosti do književnosti na materinskom jeziku” — i doista je tako!

Možemo to mirne duše ponoviti za njim mada smo se od početka trsili oko prijevodne literature i u proteklih četvrt stoljeća objavili mnogo važnih knjiga suvremene svjetske književnosti — u mahom izvanrednim prijevodima samozatajnih pregalaca čime su i ta djela postala dio korpusa književnosti na hrvatskome. Hvala prevodiocima na njihovu daru i maru. 250 takvih naslova možete pronaći na poleđini štanda po cijenama počevši od 5 EUR — takva se prigoda neće ponoviti pa je nemojte propustiti.

Naravno da imamo i novih vrućih naslova autora koje ste tijekom godina najviše voljeli čitati — Murakamija, Allende, Dicka — a i onih koji upravo izrastaju u vaše favorite — Benjamina Labatuta, Ottesse Moshfegh, Mieko Kawakami, Rachel Cusk. I šećer na kraju: fenomenalna trilogija Liu Cixina “Sjećanje na prošlost Zemlje”, tri knjige koje ste ove godine najviše tražili nudimo u kompletu s 25 % popusta po rođendanskoj cijeni od 50 EUR!

Pridružite se slavlju i dovedite prijatelje, znate gdje ćete nas naći.*

Vaši V&R

*paviljon 5, štand 5D

SEZONA URAGANA: Noir u sjenama ruralnog Meksika

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Izdanja

Kažu da tamo vlada kaos, da samo što nisu poslali vojsku da uvede reda. Pričaju da su ljudi poludjeli od vrućine, da vrijeme nije normalno, već je svibanj, a ni kapi kiše. Da će sezona uragana biti opaka. Da je za sve te nedaće koje su ih zadesile kriva loša energija, neki urok ili nešto: obezglavljeni, raščetvoreni, tijela zamotana u deke, tijela u crnim vrećama, koja osvanu pokraj ceste ili u brzo iskopanim jamama ili na poljima oko sela. Poginuli u pucnjavi i sudarima i osvetama između narkoklanova; silovanja, samoubojstva, zločini iz strasti kako kažu novinari…

Čije tijelo u kanalu pored šećerane pronalazi grupa surovih dječaka, i što na beživotnom licu znači nepomični – smiješak? Prvi put objavljen pod naslovom Temporada de huracanes na proljeće 2017., u maestralnom se hrvatskom prijevodu Ele Varošanec Krsnik debitantski roman Fernande Melchor javio taman uoči Noći vještica, i o vještičjim poslima dijelom pripovijeda. No je li riječ o vračarama koje na životu održavaju drevna ženska znanja, izgnanicama iz okoštalog praznovjernog društva, ili ljubavnicama đavla glavom, bradom i rogovima? Sezona uragana vrtloži se u sudaru prekrasne stilistike i tematskog užasa, izaziva svoje čitatelje i čitateljice onako kako to umije samo najbolja književnost, a sigurno je na kraju jedino da za stravom čovjek ne treba posezati u onostrano; dovoljno je poviriti u vlastiti mrak.

Zvali su je Vještica, baš kao i njezinu majku: Mala Vještica kada je stara započela s poslom vidanja i vradžbina, a samo Vještica kada je ostala sama, one godine kada je došlo do erozije…

“Književnost ima moć promijeniti stvarnost, ali forma je takva da se to odvija sporo; glavu po glavu,” izjavila je svojedobno Melchor, govoreći o svojoj književnoj poetici i politici. Rođena i odrasla u lučkom gradu Veracruz, Melchor kontinuirano crpi ne samo iz iskustava krajnosti sreće i nasilja svog materinjeg područja, nego iz kulture pripovijedanja koja je ondje duboka i važna. “Postoji poezija u tim izrazima, čak i onim najvulgarnijim,” rekla je prošle godine u intervjuu, a pronalaženje poetskog u grozomornom najsnažnije se osjeti, pali kožu i otvara um, upravo u Sezoni uragana.

Sama proza je gusti odron u bezdan, nepunih dvije stotine stranica literarnog uragana koji je knjizi priuštio mjesto pri ili na samome vrhu prestižnih nagradnih izbora (International Literature Award 2019, International Booker Prize 2020, National Book Award za prijevodnu književnost 2020). Od početka studenog 2023. godine dostupna je i filmska adaptacija romana u koprodukciji Netflixa i meksičke kompanije Woo Films, za koju je scenarij raspisala Daniela Gómez, dok režiju potpisuje nagrađivana meksička redateljica Elisa Miller. No prije urona u kinematografski prijenos ove hipnotičke priče, vrijedi pročitati romaneskni original Fernande Melchor.

“Ovo je Meksiko iz McCarthyjevog Prljavog meridijana ili Bolañovog 2666. No ‘iskonski urlik’ glasa Fernande Melchor, kombinacija tjeskobe i bijesa, nepogrešivo je i istinski njezin.”
—Sam Sacks, The Wall Street Journal

PREVODITELJSKA CRTICA Ele Varošanec Krsnik

Sezona uragana prva je knjiga u koju sam žarko željela uroniti svojim prevoditeljskim alteregom; roman koji me posve obuzeo i savladao, prožvakao i ispljunuo, rastavio i sastavio, ali sastavio s nekim dodatnim dijelovima. Riječ je o romanu o najnižim ljudskim porivima, o najgoroj bijedi (nama nezamislivoj), sitnoj svakodnevnoj zloći, (auto)homofobiji, zlostavljanju, mizoginiji… No prije svega o ljudima i ljudskom. O onome što nas pokreće, motivira, razara. Brutalan je i bolan, ali ne egzibicionistički nego iskreno.

Dok čitaš roman Fernande Melchor likovi postaju ljudi od krvi i mesa. Vidiš Guštericu, ružnu i tamnoputu, s dugom ravnom blistavom kosom, i sjediš s njom u prostoriji, a njezin bijes i nemoć ulazi ti u svaku poru tijela. Viriš kroz prozor dok Luismi, koštunjav, kuštrav i ružan kao noć, spava u svojoj sklepanoj sobici. Sjediš s Vješticom u prljavoj kuhinji dok ti vari čaj za neku boljku. Osjećaš smard i trulež. I beskrajnu tugu drugosti, neželjenosti, nepripadnosti. Stojiš uz Normin bolnički krevet i čvrsto joj stisneš ruku. Možeš ti to.

I jesu li potleušice La Matose mjesto na kojem se želiš naći? Naravno da nisu, što je samo razlog više da upravo tamo budeš. Ovo je knjiga koju morate, morate pročitati! Ozbiljno vam kažem! Odite odmah u Vuković & Runjić, u knjižaru ili webshop i kupite je, čitajte je, utopite se u njoj!

 

Sezona uragana
Dodaj u košaricu

CALASSO

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

I.

KAD MALO BOLJE POGLEDATE TO PREZIME, ima u njemu nešto od Thalasse – Talase, pradavne grčke božice mora, koja je doslovce more, ali ženskog roda. Talasa je starija od mita, ona mu prethodi, ona je praroditeljica nimfi, mudrih morskih staraca, ali i Afrodite, koju je more naplavilo na obale Cipra. Normalno je da onaj što u sebi nosi Thalassu, napiše i ove riječi: “Nevidljivo je toliko prostranije od vidljivog… To vrijedi i za jezik. Samo zato što jezik baca sjenu dulju od sebe, i nedohvatniju, izgovoreni svijet zadržava i obnavlja svoju magiju.”

Tko bi to izgovorio, ako ne Thalassa? Calasso je već drugo ljeto pokopan na groblju sa svih strana okruženim Thalassom, na mletačkom groblju. Niz desetljeća, od sredine osamdesetih, proveo je u valovima svojih knjiga, ostavljajući ih na žalu zainteresiranim nimfama. O čemu je pisao? To je nikad viđen, samo njegov način. Kao kad bi more pisalo valovima. Calasso je pisao priče o mitovima, bogovima mudracima, pjesnicima, filozofima, obujmio je svojim unutarnjim prostranstvom poput Talasse indijsku, babilonsku i grčku mitologiju, ruševine drevnih gradova, nastanak svijeta od blata u dolinama velikih rijeka: potom se obrušio u nama bliže mitove, one koje zovemo “poviješću”: baroka, prosvjetiteljstva, moderniteta. U slikarstvo, glazbu, poeziju. Od Tiepola i Prousta do vječnosti. Opsežnu je knjigu posvetio samo Baudelaireovom Parizu, nalazeći u njemu dovoljno tkanja za mitove kao i u Tiepolovim freskama, dovoljno magije kao u svijetu bogova čija imena imaju tek dva slova: Ea.

II.

Calasso-Talasso brodio je četrdesetak godina unutarnjim morima, poput Sindbada o kojem je pisao potkraj života, uvijek pričajući o njima, uvijek misleći o njima. Slao mi je svoje knjige s malim i toplim posvetama. Neke su bile diskretne i meko uvezane, neke divot-izdanja s labirintima slika i kipova. Zadovoljan u svojim labirintima, u svojoj nakladničkoj kući Adelphi, ali i sa svojim hrvatskim nakladnicima, sluteći da možda ne ostvarujemo neku mitsku prodaju njegovih rafiniranih, eruditskih djela, koja traže i vrijeme i znanje: učenog čitatelja. Ili onog koji želi učiti. Calassovi firentinski roditelji bili su ministri obrazovanja i sveučilišni profesori, njegova mama prevodila je njemačke romantičare, sa svih je strana bio ušuškan kulturom, već s 12 godina oduševljava nekog padovanskog profesora, podsjeća me na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Janusa Pannoniusa.

Dok čekam autobus na Črnomercu, listam ga i žalujem za njime na njegovom morskom groblju. Kakvo je to uopće mjesto, mislim, posljednje počivalište, na kojeg možete stići samo brodicom? Je li dovoljno često posjećeno (osim turista kojih sigurno ima, jer tamo su uz Calassa, Wagner, Stravinski, Brodski, Ezra Pound) od onih kojima je zbilja stalo, dolaze li oni tu i tamo s ružom na otočić svetoga Mihaela, koji iz visina izgleda kao sushi: svaka je grobnica zrno riže. Calasso u nas ne može naći previše čitatelja, ali kada smo računali, postotak je blizu talijanskom, samo što je nas toliko manje od njih. Jedva nas je više nego u njegovom Milanu i okolici koja plamti od industrije.

Nikada nisam Calassa vidjela u Milanu, samo na Sajmu knjiga u Frankfurtu i u vili na jezeru Garda. Kad smo se upoznali, rekao je da mu se čini kako dobro rezoniramo, moj unutarnji svijet i njegov. Kad ste mladi takve lijepe riječi uzimate pod normalno. Mislite, “Čut ću ih još puno! Ljudi će mi samo prilaziti i govoriti mi nešto lijepo.” Kasnije, ogladnite za lijepim riječima, ali one ne dolaze više kao prije. Ostarite jer je lijepih riječi za vas ponestalo. Ne možemo bez ljepote, to je znao Matoš, još jedan Talasa, iz Tovarnika, ušuškan “lavežom malih kerova”, to je znao Calasso. Ostavio nas je u čudu građevine svojih knjiga, s Neimenjivom sadašnjosti na kraju. “Sadašnjost.” Nakon kolutanja mitovima i prošlosti, zmija se ugrizla za rep i zatekla na svjetlu ovoga trenutka. Koji je počeo nakon 1945. Je li nam lijepo? Je li nam dobro? Pustimo Thalassu da odgovara na tako teška pitanja ili neki od njezinih mudrih staraca. U međuvremenu, neka nam u svome krilu čuva Calassa.

 

Neimenjiva sadašnjost
Dodaj u košaricu

ZAŠTO SPALITI SVOJU KNJIGU?

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

Haruki Murakami
I.

Jedan je stari hrvatski pisac napisao prijatelju da je neke svoje radove predao “plamenu pakla”. Bile su to pjesme koje mu se nisu dopale, smatrao ih je lošim, nezrelim, možda samo – osrednjim. Bio je to Hanibal Lucić, Hvaranin.

Drugi je stari hrvatski pisac također strasno obračunao sa svojim knjigama, u nekom trenutku privatne demonologije – ili je njegovom rukom u tom trenu upravljao anđeo? Ne vjerujem da bi se anđeli bavili spaljivanjem knjiga, bilo čijih, bilo kada. Dotični je u plamen bacio (baš me zanima gdje je bila ta vatra – u kaminu? Ili ih je sa zidina bacao u more, odakle je motrio kako ih nose valovi) većinu svojih ranijih radova, jer ih nije držao dovoljno kršćanskim. Istina, vrvjele su te Gundulićeve mlade melodrame mitloškim zapletima, zgodnim nimfama i božicama, čudovištima iz sjene, pa ih je u tom duhu i nazvao: “porodima od tmine.”

Dok su se izvodile u Gradu, bio je poznat, rado izvođen autor, pa ipak, u duhu novog doba, novom pokajanju, novim “suzama” i “plačevima” koje će iz očiju lijepih svetica osobito često teći u baroku, Arijadne, Kleopatre, Čerere i slične mitološke heroine jednostavno više nisu bile “in.” Istina, nikada se njihove sjene nisu do kraja maknule iz književnosti koja, htjela ili ne, ne može bez mita. Vergilije je, kažu htio spaliti Eneidu, ali ga je smrt u toj nakani preduhitrila. Vjerojatno je i on u epu vidio previše mana, da ne kažemo kako nije stigao opisati vjenčanje glavnog junaka i obećane mu zaručnice, Lavinije, čiju sjenu sretnemo tek u Danteovom Paklu.

Povijest književnosti u nekoj je mjeri povijest paleža, “plamena pakla”, pougljenenih papira u kaminima, književnika ljutih i ogorčenih na same sebe. Mnogo današnjih pisaca o svojim ranijim knjigama govori s izvjesnim gađenjem, naglasivši da ih nakon objave i ne pogleda. Zašto su vlastite, nekoć strasno pisanje knjige tako odbojne onima što su ih stvarali? Stare knjige gore su od bivših žena: sam pogled na njih izaziva nelagodu.

Ni ja nisam baš luda za time da zavirujem u svoje nekoć objavljene knjige. Sjećam se posljednjeg trenutka nježnosti kad je ljetos iz tiskare stigla moja mala knjiga, moj “libellus” More ili san gdje sam pustila mašti na volju, da ne izlazi iz mora, da se ne makne s plaže, da ljeto nikada ne prođe, da uvijek bude balancana, pomidora, lovora i ružmarina na dohvat ruke. I kumpira, manje glamuroznog, tim više neophodnog kod dobrog ručka. I da svira Santana na gramofonu i da se pije gin-tonik dok se kuha. Što više čovjek može poželjeti? Vjerujem, mnogo toga, ali ne u Moru ili snu.

II.

Čitam upravo Murakamijeve zapise o tome kako je postao – i ostao pisac. Jer postati piscem, kaže Murakami, nije neki osobiti problem: više ili manje svatko može napisati bar jednu knjigu ako mu kakva priča padne na pamet, no poanta je u tome da onda tu radnju pisanja usrdno, desetljećima ponavljate i objavljujete nove i nove knjige. Što se Murakamija tiče, tim bolje što su deblje. I on je malko neodređen po pitanju odnosa prema knjigama iz prošlosti. Recimo da nije pretjerano emotivan kad govori o njima. Samo što on i tako nije pretjerano emotivan. Kao pisac, a možda i kao čovjek, nastoji stvari pojednostaviti, kako bi mu u priče mogle ući one prave, velike emocije, a ne one male, koje samo troše energiju.

Premda ne govori o paležu, Murakami spominje gubitak cijelog rukopisa. Koliko sam shvatila, nakon toga nije sjeo na obalu rijeke i plakao. Jednostavno je dotičnu knjigu od prvog do zadnjeg retka napisao iznova. Bio je više nego zadovoljan rezultatom i kasnije, kad je ipak pronašao rukopis, zaključio kako je nova verzija bolja od stare. Nema tog “Mora ili sna” koje bi mi priuštilo sliku Murakami-sna kako u nekoj rupi u snijegu, u potpunoj bjelini, zakapa svoje stare knjige koje je omrznuo. No, osjećam da bi prije posegnuo za nekom zemaljskom pukotinom kada bi se neke priče iz prošlih vremena htio riješiti nego za “plamenom pakla”. Pakao prepušta mašti, kao Dante. Premda, Murakami nije sebe sjedeći noćima za kuhinjskim stolom i pišući romane nakon što bi završio s poslom u jazz-baru zamišljao u Danteovoj koži. Uzori su mu bili “jednostavniji”, “transparentniji”, američki pisci – poput Chandlera, Keruacka.

III.

U svijetu pisaca granice i nisu toliko jasne koliko se čini onima što se nađu pred debelim povijestima književnosti. Pišete dobro ill loše, i to je sve. Svejedno u kojem ste stoljeću živjeli. Ili ćete tek živjeti. A žudnja za paljenjem knjige također se oduvijek javljala: možda bi i Homer poželio spaliti vlastite epove, samo da je postojao i da je bio tek jedan. Ovako, ne znamo i ne možemo znati. Bilo je više Homera i svi su se prema svojim djelima osjećali različito. Roberto Calasso, u trenutku nadahnuća, utvrdio je kako je pravi autor Ilijade i jedina osoba koja je mogla sagledati stvari iznutra i izvana bila – lijepa Helena. Još jedna u baroku prešućena mitološka heroina. Što neće zaustaviti baroknog dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića da jednu od svojih ljepših pjesama posveti baš njoj – ali ostarjeloj. Stara Helena gleda se u zrcalo i misli: da je ovako izgledala kad ju je ugledao trojanski kraljević, ne bi stradali toliki junaci, niti bi izgorjela Troja. I Paris bi bio živ. Ne bi toliki grči heroji potom gorjeli na lomačama, niti bi se Troja, poput knjige, srela s “plamenom pakla”. Svijet bi bio osiromašen za jednu dimenziju budućnosti, za jedan tip čovjeka, koji je taj užas preživio: lukavog Odiseja. Ne bi nam bilo lako da bar nekad bar malo nismo lukavi.

I ne spalimo knjigu kad nam dođe.

More ili san
Dodaj u košaricu

TRI KNJIŽEVNA IZLETA

Posted on 7 studenoga, 2023 by - Ljepota slova

U razdoblju od pola tisućljeća, trojica su muškaraca krenula na izlet. Svaki je od njih bio književnik. Kod pisanja nema previše izbora – ili jeste, ili niste. Dvojica su bila prilično starija od trećega. Bila su šesnaeststoljetna, a treći je bio iz dvadesetog stoljeća. Što se godina tiče, dvojica svoje romane pišu kao mladi ljudi, treći, kao stariji. Uostalom, Hektorović i jest najstariji – rođen je još u 15. stoljeću. Jedan je od izleta trodnevni ribolov, drugi je put u planine koje, budimo iskreni, ne postoje izvan piščeve radne sobe, dok je treći odlutao u Istru, koja prilično često ostaje bez rubova – podsjeća na ništa. Upravo će to ništa postati kaležom u kojeg će stati sve mudre i mitske slike prethodne dvojice izletnika. Ima li što udaljenijeg od 16. i 20. stoljeća? Ima: sezona je umjetnih umova koji će nas udaljiti i od nas samih i vlastitih uspomena. Dok se to još nije dogodilo i dok u našim mislima postoje (ako postoje) Hektorović, Zoranić i Šoljan, krenimo na izlet.

Ima li što udaljenijeg od 16. i 20. stoljeća? Ima: sezona je umjetnih umova koji će nas udaljiti i od nas samih i vlastitih uspomena. Dok se to još nije dogodilo i dok u našim mislima postoje (ako postoje) Hektorović, Zoranić i Šoljan, krenimo na izlet.

I.

Hektorovićev Hvar bogat je otok, mjesto križanja brojnih pomorskih puteva. Svjedočio je velikoj buni pučana, koja je uznemirila dobro stojeće pjesnike, didiće, poput Lucića, što su se u vrijeme bune sklonili na kopno. Mletačka uprava u tom trenu brojnim Hvaranima, osobito onim bogatijima, ne pada toliko teško, pa ipak, život nije lak. Hektorović je naumio ostaviti nešto za sobom, pa je utrošio dobar dio života u gradnju svoga Tvrdlja. Utvrde, doma, vrta, ribnjaka, tvrdih zidina ispisanih stihovima. Tako da je Tvrdalj neka vrsta kamene knjige, među oleandrima, lovorovim lišćem i zlatnim ribicama. Pisac je zamišljao kako njegova kuća nije samo za njega, nego za razne putnike – namjernike, ali i one koji se nečega plaše i treba im zaklon. Već mu je sedamdeset godina kad kreće u ribolov, s Hvara prema Nečujmu na Šolti, gdje je nekoć boravio njegov veliki književni uzor – Splićanin Marulić.

Tri dana će pisac, u društvu dvojice legendarnih ribara, Paskoja i Nikole, kojima nije strana narodna pjesma, ali ni Pitagora i razgovori o Zlatnom dobu, “ribati” i “prigovarati”. Količina ribe koju su muškarci ulovili, dojmljiva je: bili su tu zubaci i kanjci, škarpine i komarče, salpe i vrane, drozgi i pici, pagari i šari i trilje i arbuni, a ne spominju se, jer ipak je ovo idila, neke manje respektabilne, obične ribice. Arbuni su mogli biti teški i do tri kile, jastozi dvije, komarče do deset kila, zubatci i do šesnaest, pagari do devet i pol, salpe oko dvije, škarpina do pet, potrudila se izračunati književna znanstvenica. Tako da je “ribanje” vrlo ozbiljno, kao i razgovori što se na brodici vode.

Taj se ribolov našao nekako na početku hrvatske književnosti da bi nam prenio nekoliko važnih poruka: riba je stvarno dobra, pogotov kad se lovi na “sviću”. Život je kratak, ali može biti lijep. Mudrost je kada kratkoću života i kvalitetu ribe uzdignete u tri nezaboravna dana. I doista je plemenito, a s tom se vrlinom sve rjeđe srećemo, na kraju ribolova pokloniti se sjeni velikog pisca na Šolti, koji je tamo proveo kod svojih prijatelja šačicu idiličnih dana, preko puta rodnog Splita.

Taj se ribolov našao nekako na početku hrvatske književnosti da bi nam prenio nekoliko važnih poruka: riba je stvarno dobra, pogotov kad se lovi na “sviću”. Život je kratak, ali može biti lijep. Mudrost je kada kratkoću života i kvalitetu ribe uzdignete u tri nezaboravna dana.

II.

Drukčiji je rođeni Ninjanin, ali odškolovani Zadranin Petar Zoranić, koji u svoje planine odlazi nemiran i sam: bar tako kaže. Zaljubio se, nesretno, kako je već nakon Petrarke bilo u modi. Svijet se odjednom napunio plavokosim, tamnookim, bijelovratim, nemilosrdnim, “neharnim”, gospojama. One pjesnicima ne bi uzvratile osjećaje i time bi im slomile srca: junak Planina odluta u krajolike oko Zadra, ne bi li našao pravu vilu, onu od etera i snova, koja će ga izliječiti.

Usput sreće i druge vile, pastire, nasluša se priča o nastanku rodnog kraja, sve dok ne potone pod zemlju s vilom koja će mu u kotlu skuhati tajanstveni napitak i ponuditi mu da ga popije. Pisac će potom progledati: vidjet će u potoku vlastito srce sapeto zlatnim viticama svoje voljene. Oslobodit će se. Vratit će se nakon tjedan dana, oslobođen tereta što ga je sapinjao sedam godina.

Opisat će to iskustvo ponešto teško prohodnim jezikom, kao što su neprohodne i njegove Planine, građene na iskustvima gledanja u kartu, pa je teško reći gdje bi pripovjedač završio da je doista krenuo na takav izlet – možda u Anconi, našalio se povjesničar književnosti.

III.

Treći se izlet nazvao po sebi: Kratki izlet. Šoljanov je. Vrijeme je nakon rata, svijet se čini novim, spremnim za istraživanje. Krajolik je pomalo pust, ali spreman prigrliti maštovitog pojedinca. Družba koju predvodi izvjesni “ludi Roko” kreće u potragu za nekom “Gradinom”. Ona može biti bilo što – odraz Hektorovićeva “Tvrdlja”, nešto nalik vilinskom gradu Dvigradu, ostatak crkve ili samostana.

Ekipa vijuga pustim krajem autobusićem koji se pokvari: potom dio njih nastavlja pješice, a dio odustaje. Hodaju prašnjavim i vrelim krajem do izvjesne nakupine kuća – iz jedne od njih, kroz prozor izviruju “vile” – nekoliko pohotnih, razgolićenih žena – jesu li one stvarne? Nećemo znati. Potom se zateknu u arhetipskoj gostionici gdje im gostioničar toči gusto vino, hrani ih sirom i “menudljama”. Nakon pića, njihove su orijentacijske sposobnosti još slabije. Preostaju samo dvojica: njima se do sumraka ukaže Gradina, ili nešto slično. Kamen izviruje iz trave poput starog umnjaka: ničeg tu više nema, osim osamljenog fratra i ruševina samostana.

Hoće li naći freske o kojima su fantazirali? Osvijetljeni svijećom, i vlažni zidovi postaju mjestom igre prastarih linija. Fratar im priča o knjigama i rukopisima koje su izjeli miševi, vlaga i pod prstima se pretvaraju u prah. Biblioteke školovanih ljudi, one na kojima su se napajali davni pjesnici, književnici, mislioci, gdje su nalazili uzore za svoje pisanje (ako je Marulić otac hrvatske književnosti, onda je biblioteka njezina majka, kaže povjesničar književnosti) mrve se i nestaju. Što će uopće ostati, pita se naš pripovjedač.

Tražeći bilo što, spušta se, poput Zoranića, u pukotinu u zemlji. Tamo ga ne dočekuje vila, nego korijenčići i vlažna zemlja. Ipak, čini mu se kako čuje uzdahe, komadiće riječi, priče svojih predaka. Oni su tu, u toj zemlji, u njezinim slojevima, još od Ilira. I očevi i majke hrvatske književnosti, svi su tu, uronjeni u pusti kraj. Ono čega nema, i dalje postoji.

Pola tisućljeća između kratkih izleta, mnogo mrvljenja, urušavanja, propadanja, nestalih podataka, izgubljenih događaja, zaborava. Ali mlad pisac dvadesetog stoljeća bez vila i velikih riba, bez idile i Zlatnog doba, spustivši se u meku zemlju, dozvao je sve potrebne nam sjene nad kojima možemo tugovati, no ako smo dovoljno ludi – poveseliti im se. Jer ono što nestaje, književnost, i dalje je tu, vreba dovoljno hrabrog pisca da je i dalje nastavi istraživati i pisati. U nekoj pukotini u kojoj ga umjetna inteligencija nikada neće pronaći. Za razliku od muze.

Kratki_izlet_9789532863000
Dodaj u košaricu

GRIMIZNA I BIJELA LATICA – feministički pogled na viktorijanski London

Posted on 25 kolovoza, 2021 by - Izdanja

Michel Faber utjelovljenje je identitarne polivalentnosti. Rođen u Nizozemskoj, odrastao je u Australiji, danas nosi britansko državljanstvo, a kao nacionalnoga ga pisca svojataju i Škoti i Australci. Engleski mu je drugi jezik, no na tragu Conrada i Nabokova njime barata kao vrhunski stilist, bravurozni i tankoćutni zaljubljenik u nematerinski, naučeni idiom.

Priču monumentalne i minuciozne Grimizne i bijele latice, smještenu u viktorijanski London, u sadašnjem vremenu pripovijeda satirični i prepredeni pripovjedač iz 21. stoljeća te čitatelju nudi dvostruku vremensku perspektivu. Autorski je glas muški, no otvoreno skloniji junakinjama romana, a Faber piše pod snažnim utjecajem feminističkog kruga svoje supruge i suradnice.

Varira zaplet Jane Eyre, no njegova guvernanta a priori odbija sretan kraj na kojem bi izabrala brak. I imitacija dikensovskog romana okreće se naglavce: protagonista Williama Rackhama zasjenit će žene, anđeoska (iako luda) supruga Agnes i snalažljiva prostitutka Sugar. William nema ni ženinu maštu ni ljubavničinu pragmatičnost i protointelektualnu oštroumnost: naposljetku će izgubiti sve: suprugu, ljubavnicu i kćer.

Rođeni Nizozemac Michel Faber (1960.) piše isključivo na engleskom jeziku. Autor bogata i nagrađivana proznog opusa u kojem se ističe Knjiga neobičnih novotarija (2014.), u svijetu je najpoznatiji upravo po pseudoviktorijanskom romanu Grimizna i bijela latica iz 2002.

STVARI KOJE PADAJU S NEBA istražuju neočekivanu i neobjašnjivu narav zbilje

Posted on 25 kolovoza, 2021 by - Izdanja

Sunčanog ljetnog dana s neba padne gromada leda i ubije ženu na kućnoj verandi. Jedna životna priča okrutno se prekida, a osmogodišnja Saara ostaje bez majke. S ocem će se nakon tragedije preseliti k teti koja je osvojila velezgoditak na lutriji. Nedugo zatim teta ponovno dobiva na lutriji i pada u dubok trotjedni san. Kad se probudi, muče je pitanja o vlastitoj sretnoj sudbini i nepredvidljivoj budućnosti pa odluči stupiti u vezu sa škotskim ribarom kojeg je četiri puta pogodila munja i zamoliti ga za savjet. Kroz dopisivanje počinju skupljati građu o slučajnosti i podudarnosti. Četiri godine poslije Saara i otac vraćaju se u staru kuću s očevom novom partnericom, koja čeka dijete. Kuća koju nisu uspjeli obnoviti do kraja vraća se u život s klicama vlastitih tajni.

Roman dražesno spreže svakodnevicu i krajnji apsurd, ljepotu i nasilje, bajku i neobične podatke o stvarima koje padaju s neba. Ahava nam tečnom prozom lepršavo i dojmljivo pripovijeda o boli i gubitku. Stvari koje padaju s neba istražuju neočekivanu i neobjašnjivu narav zbilje. Ovaj triptih glasova obuhvaća širok raspon čovjekovih nastojanja da život silom uklopi u logičke sljedove događaja.

Selja Ahava (1974.) dramatičarka je i scenaristica. Nakon višegodišnjeg boravka u Londonu danas s obitelji živi u finskom Porvoou. Pozornost kritike i publike privukla je debitantskim romanom Dan kada je kroz London proplivao kit (2010.). Njezin drugi roman Stvari koje padaju s neba (2015.), nominiran za prestižnu nagradu Finlandia, osvojio je Nagradu Europske unije za književnost 2016. Prije nego što mi suprug nestane (2017.) i Žena koja je voljela kukce (2020.) ustoličili su je među najistaknutijim autorima suvremene finske proze.

ORIS — “Posvetite se ovom romanu i uvjerit ćete se da čitate jednog od najpametnijih pisaca današnjice”

Posted on 25 kolovoza, 2021 by - Izdanja

“Posvetite se ovom romanu i uvjerit ćete se da čitate jednog od najpametnijih pisaca današnjice”, čitali smo u kritici Orisa u New York Timesu 2014.

Britanska romansijerka u Ateni Grcima drži tečaj kreativnog pisanja. Siže Orisa zvuči kao vic od jedne rečenice, ili premisa lake društvene satire. Formalno izazovan, prvi dio trilogije Oris Rachel Cusk sadržajno je rikošet složenih kulturnih, socijalnih i političkih pitanja. U ironičnom ga ključu doista možemo čitati i kao komično uzaludnu postkolonijalnu borbu za jezičnu i umjetničku dominaciju nad kolijevkom europske civilizacije.

S druge pak strane, u majstorski originalnoj verziji (pseudo)memoarskog trenda u suvremenoj prozi (Knausgaard, Ferrante), rubno definirano pripovjedačko ja romana promeće se u publiku ulančanih životnih priča ljudi koje susreće. Što oni više govore, slušateljica-pripovjedačica je sve više u elipsi, a njezin – i čitateljev – doživljaj svijeta sve se manje oslanja na kameru oka, a više na sluh, živu riječ opsjenarski prevedenu u pismo.

Oris je roman dvojstava: pisanja i govorenja, brisanja i izražavanja sebe, žudnje za stvaranjem i umjetnosti autoportreta u kojoj ta žudnja nalazi univerzalnu formu.

Rachel Cusk, britanska književnica rođena u Kanadi 1967., napisala je niz hvaljenih romana. Među ranim joj se radovima ističu Spasiti Agnes (nagrada Whitbread za debitantski roman 1993.), Ladanjski život i provokativni Arlington Park. Autorica je kontroverznih ogleda o majčinstvu Životno djelo i o raspadu braka Poslije. Godine 2003. časopis Granta uvrstio ju je u svoj izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca.

Formalno i teksturno inovativnu trilogiju Oris (Oris, 2014; Tranzit, 2017; Lovorike, 2018.) svjetska je kritika pozdravila kao jedan od ključnih događaja u pripovjednoj prozi prvih desetljeća 21. stoljeća.