GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Share on email
Rođen 1970., Gonçalo Tavares se na književnoj sceni pojavio početkom dvije tisućitih kao dio mlade generacije portugalskih pisaca koji su tražili nove puteve u književnosti. Nije pisac kojeg je lako svrstati u bilo kakvu ladicu, u svakoj novoj knjizi nastoji biti originalan, drugačiji, prelazi granice žanrova i gotovo se pessoanski skriva iza različitih stilova i diskursa. — razgovor vodi Dean Trdak na Festivalu svjetske književnosti 2019., a objavljen je na portalu Moderna vremena

Prijeđimo na Putovanje u Indiju. Prije predstavljanja sam vas pomalo u šali zamolio da čitateljima date „upute“ za čitanje. Šalu na stranu, ali Putovanje u Indiju u velikoj se mjeri temelji na epizodama iz Camõesova spjeva Luzitanci. Mislite li da bi to hrvatskim čitateljima moglo otežati čitanje? Recite nam nešto više o tome kakva je to knjiga.

Što se „uputa“ tiče, ne volim knjige koje već od prve sekunde znamo kako čitati. Mislim da svaka knjiga mora stvoriti novog čitatelja. Postoji bezbroj načina na koji možete napisati knjigu i ne sviđa mi se pomisao da kad uđem u neku knjižaru, a to se, nažalost, događa sve češće, primijetim kako su sve knjige iste. Imaju istu formu, slijede svojevrsni „recept“ samo da bi se što bolje prodale. Mrzim to. Književnost je svijet u kojem se nešto stvara, svaka knjiga trebala bi biti kreativni predmet, trebala bi pomalo izmjestiti čitatelja iz njegova svijeta tako da njegova reakcija bude: „Čekaj malo, što je ovo? Želim pokušati shvatiti, želim ući dublje u to, prilagoditi se svijetu te knjige.“ Jer čemu služi knjiga ako nam je sve poznato čim je otvorimo? To nema veze s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Što se tiče Putovanja u Indiju, u toj knjizi bilo mi je stalo vratiti se epu kao iznimnom literarnom mehanizmu koji smo zapustili, a ja mislim da je sjajan jer nam omogućuje ispričati priču putem sustava srodnog poeziji. Također, riječ je o knjizi koja se može otvoriti na bilo kojoj stranici. Sviđa mi se to da ne morate znati priču kako bi ono što pročitate na toj stranici imalo smisla. Ne smatram kako bi književnost trebala živjeti od priče. Njezina svrha nije pripovijedati priče onako kako su nam ih pripovijedale naše bake. Mi obožavamo naše bake i one mogu biti vrsne pripovjedačice, ali postoji razlika između njihova pripovijedanja i umjetnosti. U umjetnosti se forme mijenjaju, neprestano se pronalaze nove, destabilizira se jezik, razrađuju se ideje, itd.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Jučer sam u šali rekao da su knjige postale poput masaže, služe nam kako bismo se odmorili, ali umjetnost nije za trenutke kad smo umorni nego baš suprotno, kad smo puni energije i onda pronađemo u njoj nešto što će nas protresti. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću.

Postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. 

Postoje li uopće nove staze u svijetu u kojem se čini kako je već sve otkriveno? To pitanje kao da muči i vašeg protagonista Blooma koji kao da se nikako ne uspijeva otresti osjećaja zasićenosti i dosade.

Naravno da postoje! Postoje mnoge nove staze. Upravo je Putovanje u Indiju primjer toga, riječ je o novoj vrsti epa koji se razlikuje od klasičnog. Postoje novi putevi, varijacije su beskonačne, postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. Ako uistinu mislite da nema novih puteva, čemu onda uopće pokušavati?

Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest?

Na kraju knjige stavili ste dodatak, mentalni itinerar, koji ste nazvali „suvremena melankolija“. Možete li objasniti zašto?

Prije svega, zbog samog putovanja i osjećaja koji uvijek izaziva. S jedne strane, prije nego što nekamo otputujemo osjećamo uzbuđenje, ali s druge strane, osjećamo i svojevrsnu tugu. Onaj tko se poput Blooma odluči otputovati na drugi kraj svijeta zasigurno je zbog nečega nezadovoljan. Osjeća tjeskobu zbog putovanja, zbog toga što se rješenje za njegove probleme nalazi na drugom kraju svijeta. Također osjeća sjetu, osjeća kao da mu nešto nedostaje, kao da je nešto nepovratno izgubio. Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Izvana možda izgledaju veselo i gotovo kao da se trude pokazati drugima kako su zadovoljni što putuju, što će otkriti nešto novo, ali se samozavaravaju jer su zapravo vrlo tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest? Čak i ne mora biti toliko nesretan, ali mu život vjerojatno nije dovoljno uzbudljiv.

Pročitajte više na:

https://mvinfo.hr/clanak/goncalo-m-tavares-svrha-knjizevnosti-nije-da-pripovijeda-price-onako-kako-su-nam-ih-pripovijedale-nase-bake

Goncalo Tavares:
Putovanje u Indiju

Put je kao kuća: potrebno je povremeno otvoriti prozor da zrak prostruji.
Prolistajte knjigu

Novi članci

MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Francuska književnica Maylis de Kerangal (1967.), nakon svojih međunarodnih uspješnica Corniche Kennedy i Naissance d’un pont, u kojima izvanrednim, gotovo lirskim jezikom omata teške životne teme i otvara im prostor javne rasprave, radnju svog osmog, 2013. objavljenog romana Popraviti žive (prijevod Ursule Burger u izdanju Vuković&Runjić) isplela je oko još jednog delikatnog pitanja – doniranja organa – najnesebičnijeg čina najdublje humanosti kojim darivatelj priliku za nastavak života pruža drugoj, njemu nepoznatoj osobi, prema vrlo strogo postavljenim pravilima.
— na Festivalu svjetske književnosti 2019. s Maylis je razgovarala novinarka i književna kritičarka Petra Miočić

KRALJEVSTVO je književni bastard u najboljem značenju te riječi

Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih inovatora proze, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina. — O “Kraljevstvu” Emmanuela Carrèrea piše Neven Vulić

ASIMETRIJA – Debitantski roman koji je zapanjio kritičare

Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo “Asimetrija”. — S autoricom Lisom Halliday razgovara njezina prevoditeljica Vlatka Valentić.

SUSANNA CLARKE – Čekanje se isplatilo

Zbog nenadane bolesti koja je vrlo brzo uzela maha, pisanje je za Susannu Clarke dugo bilo na čekanju. No povratkom za tipkovnicu, nakon dugih 16 godina, dogodio se “Piranesi”, roman zagonetka koji je oduševio i kritiku i publiku