MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Share on email
Francuska književnica Maylis de Kerangal (1967.), nakon svojih međunarodnih uspješnica Corniche Kennedy i Naissance d'un pont, u kojima izvanrednim, gotovo lirskim jezikom omata teške životne teme i otvara im prostor javne rasprave, radnju svog osmog, 2013. objavljenog romana Popraviti žive (prijevod Ursule Burger u izdanju Vuković&Runjić) isplela je oko još jednog delikatnog pitanja – doniranja organa – najnesebičnijeg čina najdublje humanosti kojim darivatelj priliku za nastavak života pruža drugoj, njemu nepoznatoj osobi, prema vrlo strogo postavljenim pravilima. — na Festivalu svjetske književnosti 2019. s Maylis je razgovarala novinarka i književna kritičarka Petra Miočić

Jedan od vaših sinova bio je otprilike Simonove dobi u vrijeme kada ste pisali ovaj roman, a netom prije nego što ste započeli pisati, izgubili ste blisku osobu. Je li Vas roman emocionalno iscrpio?

Maylis de Kerangal: I jest i nije. Ovaj je roman posve utemeljen na izmišljenim događajima jer nisam iskusila ništa slično onome o čemu pišem, priča iz romana nije moja. S druge strane, točno je da sam ga napisala odmah nakon što sam izgubila dragu mi osobu. Zato je „Popraviti žive“ toliko različit od mojih ostalih romana, dopustila sam si utapanje u osjećajima i njima prepustila vodstvo. Pišući nisam razmišljala o svojem sinu, ali na kraju procesa sam osvijestila tu činjenicu i bila sam jako iznenađena. Isprva sam se uspaničila, osjećala sam se kao da sam izmaštala njegovu smrt, ali sad znam da sam za potrebe te knjige posezala u more u potrazi za pravim osjećajem češće nego za pisanja drugih knjiga. Da, bilo je naporno. Naposljetku sam bila iscrpljena. Osjećala sam se kao da sam prošla kroz duboku emocionalnu borbu. To mi je iskustvo bilo jako važno. 

Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela.

Znanost i umjetnost dovodite u vezu i govoreći o simpoziju na kojem je redefiniran pojam moždane smrti. Te je godine, kažete u tekstu, Goddard snimio jedan od svojih najslavnijih filmova, Elvis je izdao jedan od najpoznatijih albuma… Kolika je povezanost znanosti i umjetnosti?

Taj tunel koji nastojim prokopati u svojoj književnosti. To mi je pitanje jako važno. Želim povezati poeziju i znanost, doseći poetski smisao života i znanosti. Pokušavam to postići svojom spisateljskom pozicijom koja se ostvaruje kroz jezik. U svim svojim knjigama rječnik razmatram jako pragmatično, jako precizno, tehnički… U takav jezik nastojim unijeti puno ljepote jer moj je zadatak, misija pronaći poeziju u pričama. Nisam zainteresirana samo za narativ, ali shvaćam da, želiš li se nazivati piscem, prije svega moraš biti pripovjedač. Pišući roman, moraš brinuti o brzini priče, njezinu smislu i sadržaju, ali pokušavam i prigrliti jezik kako bih pronašla nešto jako čisto na tehničkoj razini i posve povezano s ljepotom. 

Popraviti žive u sebi skriva čistu grčku tragediju. Ima sva tri potrebna elementa; vrijeme (sve se odvija unutar 24 sata), događaj (prijenos srca iz jednog u drugo tijelo) i mjesto. Premda se priča odvija i na moru i u bolnici, za oblikovanje tragedije bolnica mi je bila važnija jer ona je, za razliku od mora-mjesta života, mjesto tragedije. 

Pažnja s kojom pristupate jeziku prisutna je u svakoj vašoj rečenici. Takav prekrasan, jezik je Vaš alat. Istovremeno, opisujete liječnike koji na jezik gledaju kao na tehničku stvar, sredstvo prenošenja ogoljele i što jasnije poruke. U oba slučaja jezik je alat, no njegova je funkcija dvojaka. 

Da, u pravu ste. Dvostruko značenje jezika svoj izraz nalazi u ovoj knjizi. Kao da sam je napisala kako bih produbila svoj projekt, kako bih svojem vlastitom francuskom dala dublji smisao i otkrila njegovu dvostruku formu. Ali ta dvostrukost forme se mora odvijati istovremeno, a ne jedno prije drugoga, ne želim da nešto bude samo dokumentarno, jako precizno. Nitko ne očekuje da pišem o transplantaciji, ako to sama odaberem, moram pratiti određene zakonitosti, pisati o tome s najvećom preciznošću, ali to nije dovoljno. Kad koristim tehnički leksik, način na koji ga umećem u rečenicu romana, umjetnosti, u likove i situacije, to je način stvaranja novog stila i njime bih mogla doseći to dvostruko značenje. 

Dakle jezik, poput srca, ima dvostruko značenje…

Knjiga je konstruirana oko toga, srce je i mišić i simbol. Na početku pišem da je ono crna kutija našeg tijela iako znamo da je to zapravo mozak. Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela. Srce je poput odaje u kojoj vibriraju naša afektivna sjećanja. Srce je važno i u francuskoj književnosti jer se s pojavom kurtoazne ljubavi javlja i renesansna književnost. Tada se mijenjaju i jezik i način pisanja.  Primjećujemo i polisemiju u prirodi tog imena, te riječi „srce“. Jako je zanimljivo vidjeti kako je razvoj naše književnosti povezan s razvojem riječi i promišljanja srca. 

Pristanak na doniranje djetetovih ili supružnikovih organa trenutak je potpune deprivatizacije. Nešto najprivatnije stavljaš na raspolaganje zajednici kako bi ona time popravila nekoga. Živimo u svijetu neoliberalizma i kapitalizma. Premda se čini da svoju privatnost prodajemo u bescjenje, nikad nismo do nje više držali, a ovo je čin potpunog razotkrivanja.

Pročitajte više na: https://mvinfo.hr/clanak/maylis-de-kerangal-srce-je-poput-odaje-u-kojoj-vibriraju-nasa-afektivna-sjecanja

Maylis de Kerangal: Popraviti žive

Roman lijep poput grčke tragedije
Prolistajte knjigu

Novi članci

GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Rođen 1970., Gonçalo Tavares se na književnoj sceni pojavio početkom dvije tisućitih kao dio mlade generacije portugalskih pisaca koji su tražili nove puteve u književnosti. Nije pisac kojeg je lako svrstati u bilo kakvu ladicu, u svakoj novoj knjizi nastoji biti originalan, drugačiji, prelazi granice žanrova i gotovo se pessoanski skriva iza različitih stilova i diskursa.

— razgovor vodi Dean Trdak na Festivalu svjetske književnosti 2019., a objavljen je na portalu Moderna vremena

KRALJEVSTVO je književni bastard u najboljem značenju te riječi

Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih inovatora proze, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina. — O “Kraljevstvu” Emmanuela Carrèrea piše Neven Vulić

ASIMETRIJA – Debitantski roman koji je zapanjio kritičare

Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo “Asimetrija”. — S autoricom Lisom Halliday razgovara njezina prevoditeljica Vlatka Valentić.

SUSANNA CLARKE – Čekanje se isplatilo

Zbog nenadane bolesti koja je vrlo brzo uzela maha, pisanje je za Susannu Clarke dugo bilo na čekanju. No povratkom za tipkovnicu, nakon dugih 16 godina, dogodio se “Piranesi”, roman zagonetka koji je oduševio i kritiku i publiku