“Posvetite se ovom romanu i uvjerit ćete se da čitate jednog od najpametnijih pisaca današnjice”, čitali smo u kritici Orisa u New York Timesu 2014.
Britanska romansijerka u Ateni Grcima drži tečaj kreativnog pisanja. Siže Orisa zvuči kao vic od jedne rečenice, ili premisa lake društvene satire. Formalno izazovan, prvi dio trilogije Oris Rachel Cusk sadržajno je rikošet složenih kulturnih, socijalnih i političkih pitanja. U ironičnom ga ključu doista možemo čitati i kao komično uzaludnu postkolonijalnu borbu za jezičnu i umjetničku dominaciju nad kolijevkom europske civilizacije.
S druge pak strane, u majstorski originalnoj verziji (pseudo)memoarskog trenda u suvremenoj prozi (Knausgaard, Ferrante), rubno definirano pripovjedačko ja romana promeće se u publiku ulančanih životnih priča ljudi koje susreće. Što oni više govore, slušateljica-pripovjedačica je sve više u elipsi, a njezin – i čitateljev – doživljaj svijeta sve se manje oslanja na kameru oka, a više na sluh, živu riječ opsjenarski prevedenu u pismo.
Oris je roman dvojstava: pisanja i govorenja, brisanja i izražavanja sebe, žudnje za stvaranjem i umjetnosti autoportreta u kojoj ta žudnja nalazi univerzalnu formu.
Rachel Cusk, britanska književnica rođena u Kanadi 1967., napisala je niz hvaljenih romana. Među ranim joj se radovima ističu Spasiti Agnes (nagrada Whitbread za debitantski roman 1993.), Ladanjski život i provokativni Arlington Park. Autorica je kontroverznih ogleda o majčinstvu Životno djelo i o raspadu braka Poslije. Godine 2003. časopis Granta uvrstio ju je u svoj izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca.
Formalno i teksturno inovativnu trilogiju Oris (Oris, 2014; Tranzit, 2017; Lovorike, 2018.) svjetska je kritika pozdravila kao jedan od ključnih događaja u pripovjednoj prozi prvih desetljeća 21. stoljeća.
Studeno je jutro, posve nalik onome kad smo prije 25 godina objavili prvu knjigu u nakladi Vuković & Runjić — bila je neočekivano uspješna i dala vjetar u leđa malom obiteljskom gospodarstvu na kojem smo otad uzgojili mnogo listova i prošli mnoge berbe. Naš ovogodišnji štand na Interliberu u znaku je te obljetnice.
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju. (Likovi: Calasso, Thalassa, Tiepolo, Proust, Pariz, Baudelaire, Ea, Sindbad, Wagner, Stravinski, Brodski, Pound, Matoš, nimfe, Afrodita, mudri starci)
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju.
(Likovi: Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Dante, Milana Vuković Runjić, Haruki Murakami, Vergilije, Roberto Calasso, Homer)
Što povezuje Petra Hektorovića, Petra Zoranića i Antuna Šoljana? Što povezuje književnike iz davnina s modernim pripovjedačem? I postoji li neka tajna veza kojom možemo premostiti stoljeća i prepoznati pisce iz davnina u modernom? Da, oni su pobratimi iz svemira, povezani nevidljivom pupkovinom, zvanom “hrvatska književnost”.
— Piše Milana Vuković Runjić
