Autor: Ana Klopotan

GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Prijeđimo na Putovanje u Indiju. Prije predstavljanja sam vas pomalo u šali zamolio da čitateljima date „upute“ za čitanje. Šalu na stranu, ali Putovanje u Indiju u velikoj se mjeri temelji na epizodama iz Camõesova spjeva Luzitanci. Mislite li da bi to hrvatskim čitateljima moglo otežati čitanje? Recite nam nešto više o tome kakva je to knjiga.

Što se „uputa“ tiče, ne volim knjige koje već od prve sekunde znamo kako čitati. Mislim da svaka knjiga mora stvoriti novog čitatelja. Postoji bezbroj načina na koji možete napisati knjigu i ne sviđa mi se pomisao da kad uđem u neku knjižaru, a to se, nažalost, događa sve češće, primijetim kako su sve knjige iste. Imaju istu formu, slijede svojevrsni „recept“ samo da bi se što bolje prodale. Mrzim to. Književnost je svijet u kojem se nešto stvara, svaka knjiga trebala bi biti kreativni predmet, trebala bi pomalo izmjestiti čitatelja iz njegova svijeta tako da njegova reakcija bude: „Čekaj malo, što je ovo? Želim pokušati shvatiti, želim ući dublje u to, prilagoditi se svijetu te knjige.“ Jer čemu služi knjiga ako nam je sve poznato čim je otvorimo? To nema veze s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Što se tiče Putovanja u Indiju, u toj knjizi bilo mi je stalo vratiti se epu kao iznimnom literarnom mehanizmu koji smo zapustili, a ja mislim da je sjajan jer nam omogućuje ispričati priču putem sustava srodnog poeziji. Također, riječ je o knjizi koja se može otvoriti na bilo kojoj stranici. Sviđa mi se to da ne morate znati priču kako bi ono što pročitate na toj stranici imalo smisla. Ne smatram kako bi književnost trebala živjeti od priče. Njezina svrha nije pripovijedati priče onako kako su nam ih pripovijedale naše bake. Mi obožavamo naše bake i one mogu biti vrsne pripovjedačice, ali postoji razlika između njihova pripovijedanja i umjetnosti. U umjetnosti se forme mijenjaju, neprestano se pronalaze nove, destabilizira se jezik, razrađuju se ideje, itd.

Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Jučer sam u šali rekao da su knjige postale poput masaže, služe nam kako bismo se odmorili, ali umjetnost nije za trenutke kad smo umorni nego baš suprotno, kad smo puni energije i onda pronađemo u njoj nešto što će nas protresti. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću.

Postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. 

Postoje li uopće nove staze u svijetu u kojem se čini kako je već sve otkriveno? To pitanje kao da muči i vašeg protagonista Blooma koji kao da se nikako ne uspijeva otresti osjećaja zasićenosti i dosade.

Naravno da postoje! Postoje mnoge nove staze. Upravo je Putovanje u Indiju primjer toga, riječ je o novoj vrsti epa koji se razlikuje od klasičnog. Postoje novi putevi, varijacije su beskonačne, postoji bezbroj mogućnosti u književnosti. Nema i ne može biti novosti jedino ako književnost shvaćate isključivo kao pripovijedanje priča. Pisac koji misli da nema novih staza ne bi trebao pisati. Ako uistinu mislite da nema novih puteva, čemu onda uopće pokušavati?

Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest?

Na kraju knjige stavili ste dodatak, mentalni itinerar, koji ste nazvali „suvremena melankolija“. Možete li objasniti zašto?

Prije svega, zbog samog putovanja i osjećaja koji uvijek izaziva. S jedne strane, prije nego što nekamo otputujemo osjećamo uzbuđenje, ali s druge strane, osjećamo i svojevrsnu tugu. Onaj tko se poput Blooma odluči otputovati na drugi kraj svijeta zasigurno je zbog nečega nezadovoljan. Osjeća tjeskobu zbog putovanja, zbog toga što se rješenje za njegove probleme nalazi na drugom kraju svijeta. Također osjeća sjetu, osjeća kao da mu nešto nedostaje, kao da je nešto nepovratno izgubio. Klasična melankolija je ona koju osjeća netko tko je uvijek na jednom mjestu, dok je suvremena melankolija ona koja mijenja mjesto boravka. To je pomalo nalik turizmu. Turisti su zapravo veoma tužni. Izvana možda izgledaju veselo i gotovo kao da se trude pokazati drugima kako su zadovoljni što putuju, što će otkriti nešto novo, ali se samozavaravaju jer su zapravo vrlo tužni. Jer, zašto bi netko želio promijeniti mjesto boravka ako je zadovoljan ondje gdje jest? Čak i ne mora biti toliko nesretan, ali mu život vjerojatno nije dovoljno uzbudljiv.

Pročitajte više na:

https://mvinfo.hr/clanak/goncalo-m-tavares-svrha-knjizevnosti-nije-da-pripovijeda-price-onako-kako-su-nam-ih-pripovijedale-nase-bake

Goncalo Tavares:
Putovanje u Indiju

Put je kao kuća: potrebno je povremeno otvoriti prozor da zrak prostruji.
Prolistajte knjigu

MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Jedan od vaših sinova bio je otprilike Simonove dobi u vrijeme kada ste pisali ovaj roman, a netom prije nego što ste započeli pisati, izgubili ste blisku osobu. Je li Vas roman emocionalno iscrpio?

Maylis de Kerangal: I jest i nije. Ovaj je roman posve utemeljen na izmišljenim događajima jer nisam iskusila ništa slično onome o čemu pišem, priča iz romana nije moja. S druge strane, točno je da sam ga napisala odmah nakon što sam izgubila dragu mi osobu. Zato je „Popraviti žive“ toliko različit od mojih ostalih romana, dopustila sam si utapanje u osjećajima i njima prepustila vodstvo. Pišući nisam razmišljala o svojem sinu, ali na kraju procesa sam osvijestila tu činjenicu i bila sam jako iznenađena. Isprva sam se uspaničila, osjećala sam se kao da sam izmaštala njegovu smrt, ali sad znam da sam za potrebe te knjige posezala u more u potrazi za pravim osjećajem češće nego za pisanja drugih knjiga. Da, bilo je naporno. Naposljetku sam bila iscrpljena. Osjećala sam se kao da sam prošla kroz duboku emocionalnu borbu. To mi je iskustvo bilo jako važno. 

Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela.

Znanost i umjetnost dovodite u vezu i govoreći o simpoziju na kojem je redefiniran pojam moždane smrti. Te je godine, kažete u tekstu, Goddard snimio jedan od svojih najslavnijih filmova, Elvis je izdao jedan od najpoznatijih albuma… Kolika je povezanost znanosti i umjetnosti?

Taj tunel koji nastojim prokopati u svojoj književnosti. To mi je pitanje jako važno. Želim povezati poeziju i znanost, doseći poetski smisao života i znanosti. Pokušavam to postići svojom spisateljskom pozicijom koja se ostvaruje kroz jezik. U svim svojim knjigama rječnik razmatram jako pragmatično, jako precizno, tehnički… U takav jezik nastojim unijeti puno ljepote jer moj je zadatak, misija pronaći poeziju u pričama. Nisam zainteresirana samo za narativ, ali shvaćam da, želiš li se nazivati piscem, prije svega moraš biti pripovjedač. Pišući roman, moraš brinuti o brzini priče, njezinu smislu i sadržaju, ali pokušavam i prigrliti jezik kako bih pronašla nešto jako čisto na tehničkoj razini i posve povezano s ljepotom. 

Popraviti žive u sebi skriva čistu grčku tragediju. Ima sva tri potrebna elementa; vrijeme (sve se odvija unutar 24 sata), događaj (prijenos srca iz jednog u drugo tijelo) i mjesto. Premda se priča odvija i na moru i u bolnici, za oblikovanje tragedije bolnica mi je bila važnija jer ona je, za razliku od mora-mjesta života, mjesto tragedije. 

Pažnja s kojom pristupate jeziku prisutna je u svakoj vašoj rečenici. Takav prekrasan, jezik je Vaš alat. Istovremeno, opisujete liječnike koji na jezik gledaju kao na tehničku stvar, sredstvo prenošenja ogoljele i što jasnije poruke. U oba slučaja jezik je alat, no njegova je funkcija dvojaka. 

Da, u pravu ste. Dvostruko značenje jezika svoj izraz nalazi u ovoj knjizi. Kao da sam je napisala kako bih produbila svoj projekt, kako bih svojem vlastitom francuskom dala dublji smisao i otkrila njegovu dvostruku formu. Ali ta dvostrukost forme se mora odvijati istovremeno, a ne jedno prije drugoga, ne želim da nešto bude samo dokumentarno, jako precizno. Nitko ne očekuje da pišem o transplantaciji, ako to sama odaberem, moram pratiti određene zakonitosti, pisati o tome s najvećom preciznošću, ali to nije dovoljno. Kad koristim tehnički leksik, način na koji ga umećem u rečenicu romana, umjetnosti, u likove i situacije, to je način stvaranja novog stila i njime bih mogla doseći to dvostruko značenje. 

Dakle jezik, poput srca, ima dvostruko značenje…

Knjiga je konstruirana oko toga, srce je i mišić i simbol. Na početku pišem da je ono crna kutija našeg tijela iako znamo da je to zapravo mozak. Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela. Srce je poput odaje u kojoj vibriraju naša afektivna sjećanja. Srce je važno i u francuskoj književnosti jer se s pojavom kurtoazne ljubavi javlja i renesansna književnost. Tada se mijenjaju i jezik i način pisanja.  Primjećujemo i polisemiju u prirodi tog imena, te riječi „srce“. Jako je zanimljivo vidjeti kako je razvoj naše književnosti povezan s razvojem riječi i promišljanja srca. 

Pristanak na doniranje djetetovih ili supružnikovih organa trenutak je potpune deprivatizacije. Nešto najprivatnije stavljaš na raspolaganje zajednici kako bi ona time popravila nekoga. Živimo u svijetu neoliberalizma i kapitalizma. Premda se čini da svoju privatnost prodajemo u bescjenje, nikad nismo do nje više držali, a ovo je čin potpunog razotkrivanja.

Pročitajte više na: https://mvinfo.hr/clanak/maylis-de-kerangal-srce-je-poput-odaje-u-kojoj-vibriraju-nasa-afektivna-sjecanja

Maylis de Kerangal: Popraviti žive

Roman lijep poput grčke tragedije
Prolistajte knjigu

SUSANNA CLARKE – Čekanje se isplatilo

Debitantski roman Susanne Clarke, Jonathan Strange & Mr. Norell (hrvatski prijevod objavljen u nakladi Vuković&Runjić 2004.), prodan je u više od četiri milijuna primjeraka, a postao je i predložak za uspješnu seriju u produkciji BBC-a. Ubrzo nakon objavljivanja, autorici je dijagnosticiran sindrom kroničnog umora zbog kojeg je teško pisala, te se na njezin novi roman čekalo čak šesnaest godina. Piranesi se isplatilo čekati, naišao je na golemo oduševljenje kritičara i publike.

Izjavili ste kako niste bili sigurni hoćete li uspjeti napisati Piranesi zbog poteškoća s bolesti, možete li nam ispričati više o tome?

SC: Ubrzo nakon što je Jonathan Strange & Mr Norell objavljen, počela sam se osjećati vrlo umorno, nisam se uopće osjećala kao ja, i s vremenom mi je dijagnosticiran sindrom kroničnog umora. Jako sam se trudila napisati nastavak tog romana, to mi je bila velika želja. Međutim, jedan od simptoma sindroma kroničnog umora je i konfuzija u mislima, teško je donositi odluke pa mi je bilo gotovo nemoguće napisati dugačak, složen roman. Trebalo mi je dugo da to prihvatim, a zatim je uslijedilo dugo razdoblje bolesti, kada sam mogla zapisivati tek manje fragmente različitih ideja.

Otprilike deset godina nakon što sam oboljela, snimali su televizijsku seriju Jonathan Strange & Mr. Norell i pozvali su me na set. Bilo mi je prekrasno vidjeti ljude kako stvaraju nešto od moje ideje, bilo mi je to veličanstveno i svi su bili vrlo ljubazni prema meni, ponašali su se prema meni kao da sam autorica, a ja sam cijelo vrijeme mislila – ja nisam autorica, ja sam samo bolesna žena, koja je već jako dugo bolesna. Ali oni nisu tako mislili, i uspjela sam nakon toga početi više pisati, dali su mi samopouzdanje. Tako da sam se vratila fragmentima ideja koje sam zapisivala i uočila sam jedan, koji se tada nije zvao Piranesi. Bila je to vrlo neobična ideja koja mi se javila još u mojim dvadesetima, o čovjeku koji živi u beskonačnoj kući u kojoj je zatvoren zajedno s oceanima. Učinilo mi se da je to manji projekt, da bih možda to uspjela dovršiti. Tako da sam se skoncentrirala na taj projekt i uspjela sam ga završiti, što mi se učinilo nevjerojatnim, i meni i mom suprugu, a mislim da i mom agentu. I nakon toga biti u užem izboru za nagradu Costa je predivno, jer sam na početku osjećala da je pred ovom knjigom izuzetno mnogo prepreka.

Piranesi je, kao što ste rekli, mnogo kraći, nema tog obilja riječi kao u Jonathan Strange & Mr Norell, ali jednako je snažan, iako je sažetiji. Mislite li da je to sažimanje zapravo dobar književni put?

SC: Mislim da su obje knjige prikladne dužine. U Jonathan Strangeu sam željela opisati cijelo jedno paralelno društvo, ta knjiga mi se otpočetka činila kao nešto vrlo opsežno. Piranesi je, s druge strane, prije svega o Kući, o tom jednom neobičnom svijetu. Zamislila sam je kao kraću knjigu, u jednom trenutku učinilo mi se da će to zapravo biti novela, ali nakon što sam je napisala, shvatila sam da je to roman. U početku nisam znala kako ću je napisati, ali ono što mi je otpočetka bilo jasno jest da mora biti iz Piranesijeve perspektive, iz perspektive tog jednog glavnog lika, inače priča jednostavno ne bi funkcionirala. Materijal se sam nametnuo u tom nešto kraćem obliku. Kao što sam rekla, zato sam i odlučila od svih ideja napisati baš ovu.

Piranesi piše Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna. Je li u pravu? Nije li Kuća zapravo zamka iz koje ne može pobjeći?

Za Piranesija, Kuća nikako nije zamka. Ona ne može biti zamka jer on ni u jednom trenutku ne sumnja u to da je potpuno slobodan. Slobodan je u svojoj potrazi za hranom, lutanju, pisanju dnevnika, razmišljanju. Ima religiozne obveze (briga za Mrtve) i obveze prema Drugome (pomaže mu u znanstvenim istraživanjima), ali Piranesi smatra kako je te obaveze dragovoljno prihvatio. Posebno su mi važna suprotna stajališta Piranesija i Drugog prema Kući – Drugog samo zanima ono što mu Kuća može dati, vidi je kao objekt, nešto što može iskoristiti. Budući da želi nešto od kuće (moć), a ne može to dobiti, beskrajno je frustriran. Zbog toga je Kuća za njega mračno mjesto, labirint hodnika i beskrajni kipovi umrljani ptičjim izmetom. Svijet je, ako mu ne daje ono što od njega traži, za njega besmislen. S druge strane, ako bi dobio ono što traži, svijet bi mu ostao besmislen jer bi dobio što je trebao, a ono što bi preostalo bilo bi nalik praznoj ljušturi.

Piranesi pak stvari vidi drukčije – za njega je Kuća puna značenja, neprekidno komunicira s njome. Neprestano mu pokazuje nove stvari i puni mu oči ljepotom. Želi saznati sve što može o Kući. On je znanstvenik i cilj mu je zabilježiti svaki hodnik, kip, ali on je uvijek svjestan toga da je Kuća više od zbroja svih njezinih dijelova. Postoji znanje o činjenicama o Kući, ali postoji još nešto – znanje o samoj Kući, osjećati se dijelom Kuće, voljenom od nje, vidjeti njezinu ljepotu. Za Piranesija je poznavanje same Kuće mnogo važnije od poznavanja svih činjenica o njoj. Jedan od prvih čitatelja ove knjige zapanjio se što Piranesi osjeća da njegovo ime nije doista Piranesi, ali uopće se ne trudi saznati tko je zaista. To je zato što njega to pitanje ne zanima, on je voljeno dijete Kuće i ne treba mu nikakav identitet osim toga.

Susanna Clarke
Piranesi

Knjiga koju ćete s užitkom i bez riječi proslijediti prijatelju da sam otkriva njezine tajne.
Prolistajte knjigu

PUTOVANJE U INDIJU – Itinerar suvremene melankolije

“Tavares se na književnoj sceni pojavio početkom dvije tisućitih kao dio mlade generacije portugalskih pisaca koji su tražili nove puteve u književnosti. Odmah je postalo jasno da je riječ o originalnom autoru čiji su tekstovi potpuno odudarali od onoga kako se u to vrijeme pisalo u Portugalu.”
— Dean Trdak

Iako se žanrovski može odrediti kao poema u prozi, Putovanje u Indiju nije nimalo nalik poemama koje ste čitali za lektiru. Knjiga je svojevrsna parodija portugalskog nacionalnog spjeva Luzitanci, ali, budući da je radnja smještena u suvremenost, glavni likovi više ne mogu biti nacionalni junaci već pojedinac, jedan gotovo kriminalac, gubitnik Bloom. On kreće na putovanje iz Portugala u Indiju kako bi pronašao mudrost, a putem sklapa prijateljstva, pronalazi neprijatelje, prepričava svoju životnu priču, otkriva razloge svog bijega iz Lisabona, kao i maglovite nade i bolne strahove vezane uz ono što bi mogao pronaći u Indiji.

Riječima samog autora, riječ je o knjizi koja se može otvoriti i početi čitati na bilo kojoj stranici jer se sastoji od mnoštva fragmenata koji se mogu čitati redom ili nasumično. Može se čitati i pomoću kazala pod nazivom Suvremena melankolija (itinerar), koje se nalazi na kraju knjige i u kojem su popisani motivi i njihova pozicija u tekstu. Iako Tavaresa prije svega zanima inovativnost, osobito  formalna, Putovanje u Indiju zadržalo je nešto i od tradicionalnih putopisa:

“Nekada je putovanje značilo put prijeđen između dviju točaka, a danas se svodi na odredište. Sve je izrazito kontrolirano. Zato je mene u Putovanju u Indiju zanimao upravo itinerar. Iako se radi o dvadeset prvom stoljeću, Bloomu treba vrlo dugo da dođe do Indije, ostaje ondje vrlo kratko i potom se vraća. Njegovo putovanje je više putovanje u klasičnom smislu. Umjesto da krene izravno zrakoplovom, on se zadržava na putu, ne želi stići, želi nešto naučiti putem.”

G. M. Tavares
Putovanje u Indiju

Put je kao kuća: potrebno je povremeno otvoriti prozor da zrak prostruji.
Prolistajte knjigu

POPRAVITI ŽIVE – Što je srce Simona Limbresa?

Baš kao što nagovještava njegova 300 riječi dugačka uvodna rečenica, događaji u romanu Popraviti žive ispričani su gotovo u dahu, a okidač im je prometna nesreća u kojoj pogiba dvadesetogodišnji mladić pri povratku sa surfanja.

U sljedeća 24 sata liječnički tim transplantacijom njegovog srca ima priliku spasiti život teško bolesne žene. Ako vam ovaj opis radnje djeluje gotovo filmski, na dobrom ste tragu, jer ovaj roman je doista i bio adaptiran kao scenarij za, od kritičara vrlo hvaljen, istoimeni film.

Osim naglih izmjena scena, u kojima “posjećujemo” perspektive medicinskog osoblja, mladićevih roditelja i bolesne žene, roman sadrži i refleksije o etičkim pitanjima transplantacije organa, o simbolici srca te posljedicama koje je na shvaćanje koncepta života i smrti imalo medicinsko otkriće da je moždana, a ne srčana aktivnost odlučujuća u proglašenju smrti.

Roman Popraviti žive ovjenčan je brojnim nagradama, a najzanimljivija je možda nagrada Wellcome za književna djela koja promiču teme zdravstva i medicine u književnosti. Ne iznenađuje što Maylis de Kerangal dobro vlada medicinskom terminologijom, jer dolazi iz obitelji čak četiri generacije liječnika, a ni motiv surfanja, čini se, nije slučajan — njezina tri brata bave se surfanjem i u obiteljskoj kući postavili su ploču s natpisom Sedmi dan stvaranja Bog je otišao surfati.

Naslov romana preuzet je iz drame A. Čehova Platonov koju je književnik napisao još 1878., zatim ju je uništio, ali je ipak pronađena nakon njegove smrti i tiskana 1923. godine. U dijalogu između Sergeja Pavloviča Vojnickog i Nikolaja Ivanoviča Trileckog, Vojnicki se pita:

“Što nam je činiti Nicolas? Pokopati mrtve i popraviti žive.”

Maylis de Kerangal
Popraviti žive

Roman lijep poput grčke tragedije ​
Prolistajte knjigu

GRAD BOHANE – Jesmo li spremni za budućnost koja je već ovdje?

Kevin Barry počeo je s pričama, već njegova debitantska zbirka priča There Are Little Kingdoms iz 2007. donijela mu je nagradu “Rooney” za irsku književnost, dok se mnoge od njih postavljaju na kazališne daske i objavljuju na stranicama uvaženih časopisa i antologija poput The New Yorkera, The Dublin Review i drugih. Uz to, često potpisuje scenarije za djela sedme umjetnosti, kao što su Breakfast Wine, Dark lies the Island, Wifey Redux… Živi u Irskoj i u slobodno vrijeme po knjižarama uhodi svoje potencijalne čitatelje.

Sunday Times ga naziva najuzbudljivijim irskim “kratkopričašem” današnjice, a Grad Bohane je njegov roman prvijenac.

Grad Bohane je vizionarski, znanstveno-fantastični roman pod utjecajem filma i stripa, keltskih mitova i legendi, fada i saga, kao i svekolikog naslijeđa irske književnosti, djelo očaravajuće mašte i živopisne jezične inventivnosti, s okusom novog i veličanstvenog. Enklavizacija, distopija i postapokaliptična kultura u zamišljenom gradu Bohane, geografski inspiriranom portugalskim Portom, u budućoj, 2053. godini. Svijet je to bezakonja, bluda i primitivne tehnologije, gdje se zaraćene bande bore za prevlast nad gradom bez automobila, a prošlost i sadašnjost prožimaju se s budućnošću. Protagonisti su opsjednuti modom i hedonizmom te govore izmišljenim dijalektom, u kojem se arhaični elementi isprepliću sa sočnim jezikom ulice. Roman pršti živim dijalozima,  praćen estetikom hedonizma i nasilja.

“Grad Bohane dobitnik je ugledne međunarodne nagrade International IMPAC Dublin. To nešto govori; trebalo bi. No roman najbolje govori sam za sebe. Dovoljno je palcem pritisnuti stranice, pustiti ih da polete, pa ih nasumice na nekom mjestu zaustaviti. Evo, 237. stranica: derači koza pričaju da se nekada bolje plaćalo za kozju kožu – ‘ali nema toga više’.

— Nema, nema.

— Puno toga više nema.

— Da, puno.

— Ah, svi smo sad već ostarili.

— Ostarili, da.

— Ma, ostarili.

— Ostarili!’

Šaka riječi, a u njima – literatura.”

(Dragan Jurak, Novosti)

Kevin Barry
Grad Bohane

Mislite da su ljudi danas paranoično uznevjereni?
Prolistajte knjigu

SITNE RIBE – se (ne)bacaju nazad u more

“Svijet bi zasigurno bio bolje mjesto za život da je u njemu puno više pisaca kao što je talijanski književnik Roberto Saviano, koji pripada u onu skupinu autora koji stvarajući tzv. angažiranu književnost, odnosno pišući o tabu temama, nastoje upozoriti društvo na neuralgične točke te, nadaju se, pomoći u pozitivnim promjenama.”
Marinko Krmpotić, Novi list

Talijanski pisac i novinar s dugogodišnjom uspješnom karijerom, Roberto Saviano svjetsku je slavu stekao šokantnim debitantskim romanom Gomora, u kojem je potpuno razotkrio kriminalistički milje u Napulju, i zbog toga se više od deset godina nalazi pod stalnom policijskom zaštitom. Prema romanu je, pod redateljskom palicom kultnog talijanskog redatelja Mattea Garronea, snimljen i istoimeni film, koji je postao svjetski hit i 2008. trijumfirao na Canneskom festivalu, osvojivši prestižni Grand Prix za najbolji film, kao i serija u četiri sezone, najbolja talijanska TV-serija u povijesti te jedna od najboljih TV-serija o zločinačkim organizacijama uopće.

U svom novom romanu Sitne ribe Saviano se potvrđuje kao majstor suvremenog realizma i “pjesnik mračne strane gradskog života”. Njegov novi roman priča je o usponu bande Nicolasa zvanog Maradža, koji sanja da pokori Napulj, no nasilje će se vrlo brzo oteti kontroli, a ulicama će poteći krv… Otkad je pušten s tiskarskog stroja, roman prate brojni kritičarski hvalospjevi, pa ga tako Metro naziva Kumom u doba Instagrama i Facebooka, a oduševljenje ne krije ni slavna Elena Ferrante.

“Iskreno odvažan, kao svaki pravi pisac, Saviano se vraća u Napulj i pripovijeda priču o žestokom i bolnom srcu toga grada.”
— Elena Ferrante

 

Roberto Saviano:
Sitne ribe

“Kum” za doba Instagrama. Italija koju svatko treba doživjeti.
Prolistajte knjigu

MAUD I AUD – Mlitav stisak ruke uvijek je sumnjiv, posebno kod trgovca Volvom

Više nego što smo to osvijestili, ispostavlja se u romanu Maud i Aud, čija je okosnica prometna nesreća koja iz temelja mijenja život jedne obitelji i njezine okoline. Tehnologija u obliku jurećeg automobila majci odnosi život, ali ga istovremeno tehnologija medicinske opreme spašava ocu. Njihova djeca, blizanke Maud i Aud, moraju nastaviti živjeti s posljedicama nesreće.

U futurističkoj maniri, cijeli roman Maud i Aud određen je temom tehnologije, brzine i automobila, iako bi futuristi norveškom piscu teško oprostili skepsu prema rastućoj odvojenosti od prirode. Još više nego temom, Bakke iznenađuje vrlo originalnom formom, koja je zapravo, uz pripovijednu okosnicu radnje, kolaž žanrovskih fragmenata, od lirskih pjesama o prometu, preko transkripata radijskih emisija, do filozofskih promišljanja o tehnologiji. Unatoč mračnoj temi, tekst uspijeva biti prožet diskretnim humorom, pa čak i elementima krimića (tko vozi misteriozni crni Mercedes?).

Gunstein Bakke zahvaljujući ovom romanu prepoznat je kao jedan od najoriginalnijih suvremenih norveških pisaca. Upravo norveški krajolik, mjesto sraza nalazišta nafte i nepregledne divlje prirode te modernih cesta koje vode u izolirane predjele, poslužio je kao idealan scenarij za ovaj roman.

Tko zna, istaknuo je sam Bakke na dodjeli Europske nagrade za književnost, da mu je kao inspiracija poslužio, primjerice, bruxelleski promet, možda bi roman bio mnogo deblji, osim ako ne bi bio o čokoladi.

Gunstein Bakke
Maud i Aud

Čudesan roman koji pametno i zabavno spaja norvešku tradiciju s europskim književnim modernizmom.
Prolistajte knjigu

JESEN – Daniel, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva…

Nakon književnih uspješnica Hotel World i The Accidental (2005.) koji su bili finalisti u izboru za nagrade Man Booker i Orange, te nagradama višestruko ovjenčanog romana How to be both (nagrade Baileys Women’s Prize for Fiction, Goldsmits i Costa za roman godine), cijenjena škotska književnica, dramaturginja i sveučilišna profesorica, 2016. objavila je prvi dio svoje tetralogije godišnjih doba, roman naziva Jesen koji je bio u najužem izboru za Man Booker Prize 2017. godine.

I doista, u svijetu u kojem je sve tako nesigurno i kratkotrajno Smith na pijedestal stavlja platonsku ljubav koja počiva na nekim drugim premisama, no koja je stabilnija i trajnija od mnogih uobičajenih, očekivanih ljubavi koje lako nastaju, a još lakše pucaju. Prijateljstvo je to koje opstaje na mašti, izmišljanju svjetova, jezičnoj zaigranosti, beskrajnim razgovorima o umjetnosti. A stariji susjed uvijek je tu da podsjeti djevojčicu da što više čita.
— Ružica Aščić, 24 sata

Jesen je i prvi post-Brexit roman, koji se izravno osvrće na atmosferu u društvu nakon referenduma (kada je objavljeno da se 51,9% građana Ujedinjenog Kraljevstva izjasnilo za napuštanje Europske unije), njihovu pomutnju i zbunjenost, s jedne strane euforiju, a s druge očaj.

Riječ je o jezično zaigranoj, lepršavoj prozi punoj duha, nježnosti, humora, ali i satire i ironije, uistinu oplemenjujućoj prozi koja na nesvakidašnji način povezuje nekad i sad, tamu i svjetlo, ljubav i bol. A najljepše je pritom što je riječ o prvome dijelu romanesknoga četveroknjižja, pa se čitatelj unaprijed može veseliti dodatnim užicima što su pred njim kad novi prijevodi stignu.
— Božidar Alajbegović, Vijenac

Tetralogija Ali Smith ostvarila je izniman odjek među čitateljima u cijelom svijetu, kao i pozitivan prijam u relevantnim književnim krugovima, pa je irski književnik Sebastian Barry u Guardianu 2016. Ali Smith proglasio budućom škotskom dobitnicom Nobelove nagrade.

Ali Smith: Jesen

Knjiga godine koja prštavo i s puno duše važe što znači biti živ u sumornim vremenima.
Prolistajte knjigu