SUSANNA CLARKE – Čekanje se isplatilo

Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Share on email
Susanna Clarke
Zbog nenadane bolesti koja je vrlo brzo uzela maha, pisanje je za Susannu Clarke dugo bilo na čekanju. No povratkom za tipkovnicu, nakon dugih 16 godina, dogodio se “Piranesi”, roman zagonetka koji je oduševio i kritiku i publiku

Debitantski roman Susanne Clarke, Jonathan Strange & Mr. Norell (hrvatski prijevod objavljen u nakladi Vuković&Runjić 2004.), prodan je u više od četiri milijuna primjeraka, a postao je i predložak za uspješnu seriju u produkciji BBC-a. Ubrzo nakon objavljivanja, autorici je dijagnosticiran sindrom kroničnog umora zbog kojeg je teško pisala, te se na njezin novi roman čekalo čak šesnaest godina. Piranesi se isplatilo čekati, naišao je na golemo oduševljenje kritičara i publike.

Izjavili ste kako niste bili sigurni hoćete li uspjeti napisati Piranesi zbog poteškoća s bolesti, možete li nam ispričati više o tome?

SC: Ubrzo nakon što je Jonathan Strange & Mr Norell objavljen, počela sam se osjećati vrlo umorno, nisam se uopće osjećala kao ja, i s vremenom mi je dijagnosticiran sindrom kroničnog umora. Jako sam se trudila napisati nastavak tog romana, to mi je bila velika želja. Međutim, jedan od simptoma sindroma kroničnog umora je i konfuzija u mislima, teško je donositi odluke pa mi je bilo gotovo nemoguće napisati dugačak, složen roman. Trebalo mi je dugo da to prihvatim, a zatim je uslijedilo dugo razdoblje bolesti, kada sam mogla zapisivati tek manje fragmente različitih ideja.

Otprilike deset godina nakon što sam oboljela, snimali su televizijsku seriju Jonathan Strange & Mr. Norell i pozvali su me na set. Bilo mi je prekrasno vidjeti ljude kako stvaraju nešto od moje ideje, bilo mi je to veličanstveno i svi su bili vrlo ljubazni prema meni, ponašali su se prema meni kao da sam autorica, a ja sam cijelo vrijeme mislila – ja nisam autorica, ja sam samo bolesna žena, koja je već jako dugo bolesna. Ali oni nisu tako mislili, i uspjela sam nakon toga početi više pisati, dali su mi samopouzdanje. Tako da sam se vratila fragmentima ideja koje sam zapisivala i uočila sam jedan, koji se tada nije zvao Piranesi. Bila je to vrlo neobična ideja koja mi se javila još u mojim dvadesetima, o čovjeku koji živi u beskonačnoj kući u kojoj je zatvoren zajedno s oceanima. Učinilo mi se da je to manji projekt, da bih možda to uspjela dovršiti. Tako da sam se skoncentrirala na taj projekt i uspjela sam ga završiti, što mi se učinilo nevjerojatnim, i meni i mom suprugu, a mislim da i mom agentu. I nakon toga biti u užem izboru za nagradu Costa je predivno, jer sam na početku osjećala da je pred ovom knjigom izuzetno mnogo prepreka.

Piranesi je, kao što ste rekli, mnogo kraći, nema tog obilja riječi kao u Jonathan Strange & Mr Norell, ali jednako je snažan, iako je sažetiji. Mislite li da je to sažimanje zapravo dobar književni put?

SC: Mislim da su obje knjige prikladne dužine. U Jonathan Strangeu sam željela opisati cijelo jedno paralelno društvo, ta knjiga mi se otpočetka činila kao nešto vrlo opsežno. Piranesi je, s druge strane, prije svega o Kući, o tom jednom neobičnom svijetu. Zamislila sam je kao kraću knjigu, u jednom trenutku učinilo mi se da će to zapravo biti novela, ali nakon što sam je napisala, shvatila sam da je to roman. U početku nisam znala kako ću je napisati, ali ono što mi je otpočetka bilo jasno jest da mora biti iz Piranesijeve perspektive, iz perspektive tog jednog glavnog lika, inače priča jednostavno ne bi funkcionirala. Materijal se sam nametnuo u tom nešto kraćem obliku. Kao što sam rekla, zato sam i odlučila od svih ideja napisati baš ovu.

Piranesi piše Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna. Je li u pravu? Nije li Kuća zapravo zamka iz koje ne može pobjeći?

Za Piranesija, Kuća nikako nije zamka. Ona ne može biti zamka jer on ni u jednom trenutku ne sumnja u to da je potpuno slobodan. Slobodan je u svojoj potrazi za hranom, lutanju, pisanju dnevnika, razmišljanju. Ima religiozne obveze (briga za Mrtve) i obveze prema Drugome (pomaže mu u znanstvenim istraživanjima), ali Piranesi smatra kako je te obaveze dragovoljno prihvatio. Posebno su mi važna suprotna stajališta Piranesija i Drugog prema Kući – Drugog samo zanima ono što mu Kuća može dati, vidi je kao objekt, nešto što može iskoristiti. Budući da želi nešto od kuće (moć), a ne može to dobiti, beskrajno je frustriran. Zbog toga je Kuća za njega mračno mjesto, labirint hodnika i beskrajni kipovi umrljani ptičjim izmetom. Svijet je, ako mu ne daje ono što od njega traži, za njega besmislen. S druge strane, ako bi dobio ono što traži, svijet bi mu ostao besmislen jer bi dobio što je trebao, a ono što bi preostalo bilo bi nalik praznoj ljušturi.

Piranesi pak stvari vidi drukčije – za njega je Kuća puna značenja, neprekidno komunicira s njome. Neprestano mu pokazuje nove stvari i puni mu oči ljepotom. Želi saznati sve što može o Kući. On je znanstvenik i cilj mu je zabilježiti svaki hodnik, kip, ali on je uvijek svjestan toga da je Kuća više od zbroja svih njezinih dijelova. Postoji znanje o činjenicama o Kući, ali postoji još nešto – znanje o samoj Kući, osjećati se dijelom Kuće, voljenom od nje, vidjeti njezinu ljepotu. Za Piranesija je poznavanje same Kuće mnogo važnije od poznavanja svih činjenica o njoj. Jedan od prvih čitatelja ove knjige zapanjio se što Piranesi osjeća da njegovo ime nije doista Piranesi, ali uopće se ne trudi saznati tko je zaista. To je zato što njega to pitanje ne zanima, on je voljeno dijete Kuće i ne treba mu nikakav identitet osim toga.

Susanna Clarke
Piranesi

Knjiga koju ćete s užitkom i bez riječi proslijediti prijatelju da sam otkriva njezine tajne.
Prolistajte knjigu

Novi članci

GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Rođen 1970., Gonçalo Tavares se na književnoj sceni pojavio početkom dvije tisućitih kao dio mlade generacije portugalskih pisaca koji su tražili nove puteve u književnosti. Nije pisac kojeg je lako svrstati u bilo kakvu ladicu, u svakoj novoj knjizi nastoji biti originalan, drugačiji, prelazi granice žanrova i gotovo se pessoanski skriva iza različitih stilova i diskursa.

— razgovor vodi Dean Trdak na Festivalu svjetske književnosti 2019., a objavljen je na portalu Moderna vremena

MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Francuska književnica Maylis de Kerangal (1967.), nakon svojih međunarodnih uspješnica Corniche Kennedy i Naissance d’un pont, u kojima izvanrednim, gotovo lirskim jezikom omata teške životne teme i otvara im prostor javne rasprave, radnju svog osmog, 2013. objavljenog romana Popraviti žive (prijevod Ursule Burger u izdanju Vuković&Runjić) isplela je oko još jednog delikatnog pitanja – doniranja organa – najnesebičnijeg čina najdublje humanosti kojim darivatelj priliku za nastavak života pruža drugoj, njemu nepoznatoj osobi, prema vrlo strogo postavljenim pravilima.
— na Festivalu svjetske književnosti 2019. s Maylis je razgovarala novinarka i književna kritičarka Petra Miočić

KRALJEVSTVO je književni bastard u najboljem značenju te riječi

Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih inovatora proze, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina. — O “Kraljevstvu” Emmanuela Carrèrea piše Neven Vulić

ASIMETRIJA – Debitantski roman koji je zapanjio kritičare

Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo “Asimetrija”. — S autoricom Lisom Halliday razgovara njezina prevoditeljica Vlatka Valentić.