Knjiga Damira Cara Leut uvijek zove na put svojevrsni je dnevnik putovanja od Istre do Dubrovnika u društvu fotografa Stanka Abadžića i Maxa Juhasza čije se fotografije nalaze u knjizi, a katkad i s obitelji.

Njegov interes za lutnju započeo je u slušanjem Trećeg programa Hrvatskog radija, kada je prvi put čuo skladbe napisane za to glazbalo. Mnoge od njih nisu otvarale pogled samo u prošlost, nego i u nepoznate, a ipak iznenađujuće bliske ambijente. Iz topline njihova zvuka dopirala je poruka – ta mjesta čuvaju nešto davno ostavljeno, što je upravo njemu, u vlastitom vremenu, povjereno da preuzme i pokuša razumjeti.

Slušajući vrhunske interpretatore stare glazbe i proučavajući samo glazbalo, otkriva da se lutnja nekada svirala i na tlu današnje Hrvatske, ponajprije u područjima pod venecijanskim utjecajem – u Istri, Šibeniku, Splitu i osobito u Dubrovniku.

Glazba za lutnju u spoju s putovanjima autoru donosi više od same unutarnje preobrazbe. Ona mu otvara drukčiji pogled na hrvatske priobalne gradove, na njihovu arhitekturu i ulice, na krajolik u kojem se susreću more i kamen, ali i na sam ritam života tamošnjih ljudi.

U jednom trenutku svoga života autor kreće u potragu, vođen glazbom koja ga je neprestano dozivala na određena mjesta. Pitanju što je na tim putovanjima pronašao, ova knjiga – zajedno s glazbom koju je usput otkrio – nudi nagovještaj odgovora.