Jedna od knjiga godine 2019. prema izboru niza američkih i britanskih publikacija, nominiran za nagradu Booker, Čovjek koji je sve vidio bavi se paralelama između povijesti i emocionalne stvarnosti: velik historijski događaj – pad Berlinskog zida – itrivijalno osobni čovjekov prelazak preko ulice dobivaju isti simbolički naboj. Dvostruka, napukla priča britanskog povjesničara Saula Adlera smještena u Istočni Berlin 1988. uoči ujedinjenja Njemačke i breksitski London 2016., obilježena prometnom nesrećom na pješačkom prijelazu u Abbey Roadu, doista je priča o čovjeku koji je sve vidio, ništa nije razumio, a kroz fizičku je traumu potisnuo najbolnije istine iz vlastitog života. Ova virtuozna meditacija o totalitarizmu i narcizmu, o umjetnicima i muzama, o tjelesnoj ljepoti i starenju, nova je vrsta romana-svijeta: roman litote, diskretnog tehničkog majstorstva i pjesničke prisnosti s čitateljem – krzmavo, ali prijeko potrebno istraživanje nespoznatljivoga.

“Čitatelj mora zastati od ljepote.”
—Independent 

“Piše pametno, ide do krvi, i ne igra ni po čijim pravilima.”
—Evening Standard 

“U kritici totalitarizma – od države preko obitelji do muškog pogleda – Levy rasprskava konvencionalno pripovijedanje i istražuje mjesto i krivnju pojedinca u povijesti.”
—Guardian   

“Ovaj čarobni, grozničavi romaneskni san već samim tehničkim majstorstvom za glavu i pol šije sve ostale kandidate za Bookera.”
—Daily Telegraph 

“Eliptičan, neuhvatljiv i beskrajno poticajan, roman Čovjek koji je sve vidio briljantno je konstruirana slagalica značenja: kad ga dočitamo, moramo se zapitati koliko uopće možemo istinski znati.”
—Washington Post 

“Romani Debore Levy malena su, minuciozna remek-djela intarzije. Čovjek koji je sve vidio vjerojatno je najdomišljatije među njima. No očito je da Levy ne zanima puka domišljatost, nego ljudskost. Ta je zagonetka dovoljno velika, opetovano nam dokazuje autorica dok nas muči tajnama i poveznicama koje kao da lebde na rubu čitateljevoga vidnog polja. Malo koji pisac, primjerice, zna tako moćno dočarati tugu… Velike ideje potmulo padaju na stranicu kao jabuke na vrtnu strehu, no mi ih jedva čujemo. Deborah Levy nas tjera da slušamo krhak ritam srca koje se slama.”
—Wall Street Journal