U pjesničkoj trilogiji Drage Glamuzine – Mesari, Je li to sve, Everest – objedinjenoj u ovoj knjizi, autobiografski “stvarnosni” elementi bivaju univerzalizirani u sagu o svakodnevnoj borbi za preživljavanje u surovom svijetu koji nas uporno ništi i ne uzima zarobljenike. Njegov poetski opus tako postaje zaokruženi egzistencijalistički pjesnički žurnal, gotovo pa autobiografija u stihu, a tema životnog fajta, uz ljubavno-erotske odnose i obiteljski život, jedna od glavnih odrednica Glamuzininog pisanja.

Dosad neobjavljeni Crni zec, kao simbolički apendiks trilogije, donosi pak pjesnikov autorefleksivni pogled unatrag, kako na pjesme koje je pisao u zadnjih 25 godina tako i na događaje koji su utjecali na njegov osobni razvoj. Pritom naslovna pjesma “Crni zec” predstavlja svojevrsni simbolistički manevar unutar “stvarnosne” poezije, jer poput Baudelaireovog “Albatrosa”, posjeduje naglašen jednoznačni naboj.

Crni zec tako poput kakvog vižljastog biofilnog duha nad vodama skakuće cijelom poetskom dionicom Drage Glamuzine, sve od početnih Mesara pa do završnog istoimenog Post-scriptuma, da bi na koncu prisvojio i naslovio cjelokupnu sabranu poeziju ovog vjerojatno najvažnijeg libertinca u srednjoj generaciji hrvatskog pjesništva.