Ne znamo kako je izgledao ni na kojem jeziku je sanjao. Ili kako je razgovarao s majkom. Zakleti latinist, Ilija Crijević (1463. – 1520.) kao mladić u Rimu je okrunjen lovorovim vijencem. Polaznik Druge Akademije slavnog humanista Pomponija Leta, vraća se u rodni grad sa snovima o budućim trijumfima koji s godinama blijede. Umjesto slave na europskim dvorovima i sveučilištima čekali su ga birokratski poslovi, izvjesno vrijeme provedeno u tamnici, nelagodne službe u pograničnim utvrdama.

Dijete svoga vremena, drži da je svijet pun bogova i božica, a bogat opus dijelom preveden na hrvatski, dijelom u vatikanskom autografskom kodeksu, svjedoči o vrhunskom pjesniku, vrsnom poznavatelju antike te nadahnutom govorniku. Duh rimske komedije koju je osobito štovao prenijet će svojim učenicima u dubrovačkoj gimnaziji, među kojima su Nikola Nalješković i Marin Držić. Jedna od najobrazovanijih osoba s istočne obale Jadrana, temeljito upućen u ­Vergilija, Plauta, Propercija, Tibula, Katula, Cicerona i brojne druge klasike, ostavlja za sobom blistav trag.

Stoljećima udaljen, može li nam se približiti? Znače li nam što njegova znanja? Glas hrvatskog latinista Ilije Crijevića doista dolazi izdaleka, a na nama je da ga osluhnemo.