U najnovijem ciklusu Miroslav Kirin se nadovezuje na neka svoja poetička rješenja iz prethodnih zbirki, osobito Zenzancija, ali vrlo jasno osmišljava i nov način pisanja. Zapravo, sada se zatiče u neobičnoj situaciji da u svojim tekstovima uprisutnjuje jedan u prvome redu intuitivistički koncept, izljušten od svega što priječi očitovanje jednostavnog života u njegovoj spontanosti, očišćen tako i od same refleksivne aparature.

Osnovna je namjera takve poezije promatrati i primjećivati, a ne zaključivati, vidjeti male stvari i situacije, prizore koje iz sebe govore spontanom neobičnošću i perceptivnom svježinom. Pjesmovna svijest tako se ne nameće kozmičkoj cjelini, već joj se podlaže, utišava i osluškuje njezin šum u travi, mravima, mrkvi, kruški, piletu, u šuštanju papira, ženskome glasu, u cikličkome svijetu koji se budistički prispodobljuje kotaču.

Također, ističu se začudne situacije, logičke aporije, čak se i blago ironizira ustaljene spoznajne procese u aleatoričkom nizu parataksičnih iskaza jedne moguće i nedovršive Beskonačne knjige koja u svojoj predpovijesti nosi, između ostalog, slojevita sjećanja na dalekoistočne koane, ali i na eliptičnost fragmenata jednoga Novalisa. Dakako, sve zato da bi se, uz nagrizanje starih misaonih obrazaca, uz hotimično dovođenje u pitanje zdravorazumske logike, došlo do intuitivnog uvida u bit stvari nasuprot njihovu racionalnom razumijevanju.

Ne radi se tu više o kakvom grozničavom modernističkom prodoru u posve nove, oniričke duhovne prostore, niti o postmodernističkim zamjeničnim igrama zbilje i fikcije, već o poeziji koja se vraća kozmološkoj poniznosti i najveće spoznajne probitke vidi u zamjećivanju dugih sjena koje ostavljaju posve male stvari i život koji struji kroz njih.