Čitam vaše pjesme iz najnovije zbirke Više lica jednine i vidim da bi se svaka vaša knjiga mogla nazvati kako je Ungaretti nazivao svaku svoju zbirku (ili izbore pjesama) “Vita d’un uomo”. Prema tome, svaka je vaša zbirka slična romanu, autobiografiji, i svaku od njih treba pročitati polako i pomno, s poštovanjem prema glavnom liku i događajima kroz koje je autor prošao, a kojih je bilo mnogo i nisu bili ni laki, ni na jednom mjestu, tako da je vrlo teško reći tko je tu koga zvao na prepoznavanje više lica koja vas okružuju: sudbina vas, vi sebe, drugi vas, vi druge. Raduje me što ću, da tako okrutno kažem, pratiti vašu (najnoviju) nevolju, i ono malo prirođene vam radosti, kroz “prostor i vrijeme”. Kako je vaša priroda zapravo tiha i pobožna!

Moram reći, poslije onoga što sam pročitao iz prvog dijela vašeg rukopisa, malo me je strah nastaviti. Hoće li se sve to raspasti kao što se život raspadao? Mislili smo da ćemo biti stranci na ovoj Zemlji po svojoj volji, a onda su nas na to još i prisilili. Učinili su ono što smo htjeli, ali je nasilje ipak napravljeno. Što se kod vas dogodilo? Kako su se riječi snašle? – No, bez obzira na moj strah da ćete na sljedećim stranicama početi misliti i reagirati, što bi značilo pobjedu “objektivnih okolnosti”, ja ću nastaviti pratiti vas do Itake, do posljednje stranice. Radujem se toj neizvjesnosti.
— Danijel Dragojević

Prolistajte knjigu