VRetence na Interliberu
Simbolikom nabrijano Vretence u čijem znaku objavljujemo naše knjige još od 1999., znači sve što poželite: transformaciju, dugovječnost, nježnost, susrete s nevidljivim, vodu, zrak, eter, veliku sreću u kratkom roku. Omiljen je kao tetovaža na ženskim tijelima. Manje je poznato vjerovanje da je Vretence nekoć bilo Zmaj, a zmajska hrabrost i vatra i dalje prebivaju u njegovom sićušnom tijelu. Što je prirodi Vretence, to su nama knjige: sinteza svega što volimo, žudnje za životom, opsesije ljepotom, zadovoljstva u tekstu…
Svaka knjiga koju objavimo nama je festival i možda ste primijetili, a možda i niste, da rado i često objavljujemo poeziju. U našoj godišnjoj nakladničkoj košarici tako se na dvije ili tri prozne knjige nađe po jedna pjesnička, jer pjesma je jedinstven način da s malo riječi opašemo nebo, zemlju i sve zvijezde…
Snovima VRetenca.
Tajanstveno, žanrovski bastardno, duhovito, o Drugima
Susjedi su kao sjene.
Uvijek prisutni, ali nikada stvarno blizu.
Čujem ih kako hodaju stepeništem.
Čujem ih kako puštaju vodu.
Čujem njihove prigušene glasove.
Ali ne znam njihova imena.
Ne znam njihove priče.
Djelo SUSJEDI Tihomira Dunđerovića & Marija Čaušića zanimljiv je, neuobičajen i impresivan likovno-pjesnički amalgam, tajanstven u svojoj neodredivosti — baš poput susjeda. Uz pjesničke zapise tu su i crteži koji sažimaju riječ i sliku. Susjedi su ljudi koje poznajemo i ne poznajemo, vidimo i ne vidimo, srećemo i ne srećemo — no neodvojivi su dijelovi naših života. Zato i zaslužuju portrete suptilnih, nadarenih autora, koji iza njihovih likova slute zapletenost skrivenih sudbina i što je najvažnije — pobratimstvo lica u svemiru.
Svijet postaje neboder, a ljudi u njemu hrabro nose svoje kozmose. Kad u susjedu naslutimo nešto mnogo veće od stranca na stubištu, na najboljem smo putu da postanemo mudraci. Nisu to priče o “bratu-čovjeku”, nego o Strancima koji nam nisu ništa više strani nego što sami sebe tako često ne (pre)poznajemo. Propitkujući tko su oni, neminovno se nasučemo na pitanje: a tko smo — mi?
Prozno zlato iz alkemijskog laboratorija
Ivana Lovrić Jović već prvim svojim romanom oglasila se zrelim pripovjedačkim glasom: njezin VIDI KAKO LOKRUM PERE ZUBE stekao je brojne štovatelje i trijumfirao kazališnim uprizorenjem u Dubrovniku te kasnijim životima na (inter)nacionalnim pozornicama. Obiteljska priča, romansirana autobiografija, daleko je nadišla svoje okvire zahvaljujući autoričinom pripovjedačkom daru i posvuda je dočekana pljeskom. U drugom svojem romanu DEVET RECEPTORA ZA GORKO autorica je zašla dublje u svoj alkemijski laboratorij i stvorila priču od čistoga zlata.
Njezine teme su velike: život, smrt, ljubav, rat, a sve to na pozornici siromaštva, često puke borbe za preživljavanje. Pa ipak, ona ne piše Bildungsroman, već se opet bavi onom neobičnom moći transformacije, kad netko nama blizak odjednom postane neprepoznatljiv i kad nas životni put nanese ravno do njegovog skrivenog bića, njegove tajne. U tome je Lovrić Jović nenadmašna te kad se preobrazbe njezinih likova iskažu u dugim vremenskim ekspozicijama, ispisane stilom i vizijom klasika, možemo reći da je među nama velika spisateljica.
Akribično, iskusno, razigrano, erotično
Damir Šodan umije s riječima. Radi s njima sve što poželi. Uozbilji ih do tragedije ili zaigra do komedije. Njegove su riječi žive, kao da se miču pred okom čitatelja, zavode ga. Pjesnički tekst u svojoj nadmoćnosti ukazuje se pred njime u punom sjaju. I dok Šodanovo Sunce vječito izlazi, taj znalac unutarnjih i vanjskih putovanja, psihonaut, psihopomp, hermetički posrednik među svjetovima u krilatim sandalama, pušta svoju poeziju s uzde, koje ipak ne ispušta do kraja. Pjesnici su kontrol-frikovi.
Bivajući CEO-om vlastite poezije, Šodan se kreće svojom GOVORNOM POŠTOM suvereno, vladarskim korakom, zrelošću jesenjeg grožđa, pjesničkom i verbalnom zaokruženošću. Svijet možemo gledati kao kartonsku kulisu, ali i kao duboke i opasne vode starogrčkog Okeana: na nama je da odaberemo. Samo za one koji se ne plaše poezije.
Prohodni putovi za začarane šetače
Kako je opće poznato da su Planine Petra Zoranića “teško prohodne”, ne samo “običnome čitatelju”, nego i Vladimiru Nazoru, koji se u svome dnevniku požalio da nije lako planinariti Zoranićevim stazama, maštovitu ispovijed prvog hrvatskog romanopisca Milana Vuković Runjić preobrazila je u rukovet bajkovitih prizora PRIČE IZ PLANINA PETRA ZORANIĆA, koji je oslikala nadarena i nagrađivana ilustratorica Vendi Vernić.
Sada je Zoranić svima otvoren, doslovce se mogu razgledati njegovi nesretni ljubavnici pretvoreni u smilje i bilje, u vruje i potočiće, njegovi pastiri koje vrebaju vukovi, njegova nesretna ljubav za koju traži lijek kod moćne čarobnice. Svjestan teških povijesnih okolnosti, Zadranin Zoranić ne propušta ih opisati u svojem bajkovitom romanu, dajući posebno mjesto pastiru Marulu – Marku Maruliću – da progovori o osmanskoj opasnosti. Time maštovit pisac dokazuje da bijeg u planine – metaforičke i zbiljske – nije bijeg od stvarnosti, već susret s njom na nekoj višoj razini – tamo gdje prebivaju pisci i njihove muze.
Nostalgično, okrenuto ka Vječnoj Pjesmi i Oliveru
Vjerujete li u trubadure? Čak i u one s trapericama i gitarom? Ante Gelo oživio je Olivera na trubadurskoj spiritističkoj seansi, mameći ga među gitarske žice. Poput zlatnih kosa neke petrarkističke ljepotice zaplele su se te žice o Olivera i još jednom ga obesmrtile. Vjeran trubadur, Gelo, time mu je još jednom mahnuo u njegov kristalni beskraj. Deset pjesama za deset nezaboravnih susreta s Oliverom, uvijek živim, uvijek mladim: ANTE GELO SVIRA OLIVERA.
Vrijeme je sporo, glazbalo staro, miriše riba
Kao što je nekoć postojala jeans-proza, pisanje Damira Cara moglo bi se zvati poezijom u sandalama. Ona ne traži poetično. Ona samo želi putovanje, starinsko glazbalo, još starije gradiće, miris ribe što dopire iz kuhinje. Pjesnik koji putuje obalom i otocima ostaje svojim: poimence spominje svoje suputnike, njegove opservacije nekad su očaravajuće jednostavne, pa i kad uhvati čaroliju u letu, čini to kao da mu se slučajno omakla. Postoje samo njegovo glazbalo i vrata stare crkve, negdje u Istri.
Može li se napisati sam život, odbaciti verbalne bravure, reći moru da je more, putu da je put, ribi da je riba, čovjeku u sumrak da je čovjek u sumraku. Opasna jednostavnost Careva služi zastrašivanju malograđana i privlačenju onih koji znaju da nema vina do onog iz bačve i grada do onog malenog, negdje na moru. Bilo kakvo etiketiranje uvrijedilo bi pjesnika koji piše kao da je sve po prvi put, jer LEUT UVIJEK ZOVE NA PUT.
Šašavo, razigrano, slatkogorko, pustolovno
Milana Vuković Runjić napisala je svoju novu suvremenu prozu, pikarsko djelo MOJ MUŽ gdje njezina heroina mijenja muževe kao na traci, prilazeći svojim vezama hrabro, raskidajući ih brzo, putujući prostorom, ali i vremenom, srećući likove poput Byrona ili Corta Maltesea, nudeći ispod tobožnje zabave ozbiljno promišljanje o tome jesmo li na ovaj svijet doista stigli, kako piše Platon, kao polovice u potrazi za cjelovitošću koju ostvarujemo tek s partnerom?
I kako, uopće, funkcioniraju odnosi među spolovima nakon više feminističkih revolucija i raspada svih predvidljivih modela? Moj muž nije tu da ponudi jasne odgovore, jer takvi ne postoje, nego slatkogorku zabavu popraćenu smijehom, a možda i ponekom suzom, jer Amor je bio i ostao goropadan. Idealno štivo za vremenske putnike.
Drugi planet, drugi “ti”, nova “ja”, paralelni vrt
U petoj zbirci pjesama Vlatke Valentić ples nije prestao premda se princ nije ni pojavio. Da biste bili cijeli, morate se znati odijeliti. Kontinenti se razdvajaju da bi se među njima pojavio novi. Pišu se razglednice sa zaboravljenih mjesta. Sparuju se zrcalni odrazi, sastaju dvojnici koji se možda nisu ni sreli, brine se o stvarima, pronađenim i izgubljenim. Nova zbirka Vlatke Valentić izlijeva se u rijeku njezinih pjesama, iz nje u mora i oceane njezinih slika, kadrova, scenarija, simfonija. U svakoj se pojavljuju novi likovi ili je sve to jedan te isti Lik iz pjesme. Negdje je netko napućio usne kao riba kad zvižduće.
Toliko ima mjesta i tako je tiho i prozračno u ovoj zbirci da u njoj slobodno izrastaju drugi vrtovi: “U hladu bijelog duda malo su pričekali da njihov vrt obraste / cijelu kuglu, sav prostor kojemu su ostali u središtu. Da se / korijenjem podvuče i provuče i uvuče ovamo, da nikne i tebi i / meni, među neprobojnim bedemima njegovog vrta.” “Oni” koji su “svoj vrt zasijali sami” možda ste vi, koji upravo čitate LAŽNE PAROVE. Negirajte gravitaciju, čitajte poeziju!
Ambiciozno, nježno, sentimentalno
U zbirci PROZIRNI OBLUTCI: LIRSKA POVIJEST EGIPTA Milana Vuković Runjić posvetila je stotinu pjesama tisućljetnoj egipatskoj civilizaciji: pitanjima koja je postavila i odgovorima koje je ponudila. Umjesto epskoga slavlja, u lirici je svaka pjesma poput prozirnog oblutka što zrcali djelić goleme pozornice kojom prolaze bogovi, faraoni, svećenici, magovi, trgovci, graditelji, radnici, moćne vladarice, mameluci, nomadi, sveci, filozofi, pjesnici, sanjari, pustolovi, znanstvenici i samozatajni “obični” ljudi.
Istodobno, stihovima teče i intimna povijest same autorice, skrivena u detaljima njezina doživljaja faraonske zemlje. Egipat, nastao iz plodne zemlje i kreketa žaba, izranja pred nama poput sna, utjelovljenog u riječima svećenika iz hrama u Saisu upućenog grčkom mudracu Solonu: “Vi, Grci, tek ste djeca.” A takvi smo i mi, zatečeni šutnjom i govorom Egipta.
Jedinstveno, svečano, pobjednički: praizvedba
SINUHE najpoznatiji je i svakako najomiljeniji staroegipatski tekst. O njegovoj popularnosti nam govori više od tridesetak fragmenata koji se čuvaju u Berlinu, Kairu, Londonu, Moskvi, Torinu i Buenos Airesu. Iako je evidentno da je roman pisan u stihu, svi relevantni prijevodi poeziji su se utjecali tek povremeno, i to djelomično. Ovdje je prijevod u cijelosti spjevan, uz izuzetak dva pisma – faraona Sinuheu i Sinuhea faraonu. Daniel Rafaelić preveo je roman o Sinuheu sa staroegipatskoga, usporedio ga s engleskim, njemačkim i talijanskim prijevodima te, što je ključno, prilagodio hrvatskom.
Junak stihovanog romana, Sinuhe, bježeći pred urotom i ubojstvom svoga vladara, stvori si novi život daleko od Egipta, no kad ostari, shrvan čežnjom, poželi se vratiti. Tko je on? Kukavica ili heroj? Bjegunac ili domoljub? Sinuhe je složen, mnogolik, no njegove je strahove i nade lako shvatiti i današnjem čitatelju. Upravo je u tome dragocjenost prvog prijevoda na hrvatski jezik ovog svevremenog djela koje do nas dopire iz dubokih davnina da bi nas opahnulo svojim univerzalnim poukama i porukama.
Pokušaj pružanja ruke prijatelju starom pola tisućljeća
Ne znamo kako je izgledao ni na kojem jeziku je sanjao. Ili kako je razgovarao s majkom. Zakleti latinist, Ilija Crijević (1463. – 1520.) kao mladić u Rimu je okrunjen lovorovim vijencem. Polaznik Druge Akademije slavnog humanista Pomponija Leta, vraća se u rodni grad sa snovima o budućim trijumfima koji s godinama blijede. Umjesto slave na europskim dvorovima i sveučilištima čekali su ga birokratski poslovi, izvjesno vrijeme provedeno u tamnici, nelagodne službe u pograničnim utvrdama.
Dijete svoga vremena, drži da je svijet pun bogova i božica, a bogat opus dijelom preveden na hrvatski, dijelom u vatikanskom autografskom kodeksu, svjedoči o vrhunskom pjesniku, vrsnom poznavatelju antike te nadahnutom govorniku. Stoljećima udaljen, može li nam se približiti? Znače li nam što njegova znanja? pita se autorica Milana Vuković Runjić. GLAS IZDALEKA hrvatskog latinista Ilije Crijevića doista dolazi izdaleka, a na nama je da ga osluhnemo.
