Autor: Boris Runjić

7. 7. 2006.

Posted on 6 srpnja, 2026 by - Događaji

Prije dvadeset ljeta, Google je kupio YouTube, poslan je prvi tweet, a profil na Facebooku su napokon mogli otvoriti svi, a ne samo studenti. Murakamijeva Norveška šuma, objavljena prije dvije zime, dobro se držala među ljetnim hitovima, ali tko je mogao pretpostaviti da će do ovoga ljeta doživjeti dvadeset izdanja?

U finalu Svjetskog nogometnog prvenstva Zidane je pokazao temperament uličnog borca, a uzvišeni Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli je prizemljen među građane na ušće ulice koja nosi njegovo ime i gdje se sasvim lijepo uklopio u gradsku atmosferu.

Nekoliko koraka dalje, na sedmi dan srpnja tog vrućeg ljeta otvorena je knjižara Vuković & Runjić, a njezina su vrata za vas otvorena i danas, od 9 do 20 sati. Običan je radni dan, 5001. u nizu.

Dođite po knjigu, ili preporuku, ili popust… ako ne stignete danas, popusti traju do konca mjeseca. I to ne samo na naše knjige — i drugi su se nakladnici urotili s nama da vam zaslade ljeto.

Knjižara su knjige, ali i knjižari. Hvala svima koji su prevalili s nama dio puta u ovih dvadeset godina: Damiru i Damiru, Ani i svim Anama, Vuri i Silveru, Ivanu i Goranu, Majama i Marijama, Ivi i Franki, Ines, Karlu, Tatjani, Sanji i Suzani, Dori i Krpici; i onima koje su danas tu: Ivi, Marini i Ljiljani.

Vidimo se u knjižari.

Vaši,

V&R

Drevni Egipat na filmu — premijera u Arheološkom

Posted on 18 prosinca, 2025 by - Događaji

Dr. sc. Daniel Rafaelić – poznat kao ljubitelj i vrhunski znalac povijesti, filma i starog Egipta, upućen podjednako u ezoterične prakse drevne egipatske civilizacije kao i izazove pred kojima su se holivudski silver screen i druge kinematografije našli pokušajući ih prikazati – stvorio je djelo koje u sebi objedinjuje sva njegova znanja, sklonosti i ljubav: DREVNI EGIPAT NA FILMU, magnum opus jedinstven u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima.

Evocirajući stoljetni kolektivni san Zapada o dalekoj i fascinantnoj civilizaciji i smještajući među korice svoje knjige temeljito proučene podatke, Rafaelić se ovdje pokazuje u onome u čemu je najbolji: pomnom istraživanju, učenim spoznajama, ali i okretnosti kojom izvodi svoju temu u svim registrima od “visokog” do “niskog” pa s gotovo djetinjim oduševljenjem piše o odjecima davne civilizacije u filmu, serijama i u gaming-industriji.

Od otkrića Tutankhamonove grobnice do najljepših glumica zlatne holivudske epohe angažiranih da utjelove faraonese, sjaj staroga Egipta prožeo je zapadnjačke snove, čežnje i opsesije. Ovo iznimno djelo – što se hrabro poigrava filozofijom, ezoterijom, poviješću, sedmom umjetnošću i pop-kulturom i u kojeg su utkane godine arhivskog rada i izučavanja – izranja pred publiku u svojoj punini i zaokruženosti, pozivajući nas da se što prije i sami zateknemo u sjeni Velike piramide.

11.11. 11:11 Interliber!

Posted on 10 studenoga, 2025 by - Događaji

Čitateljice i kupci knjiga, knjižničarke i školska djeca, svi znaju zašto dolaze na Interliber: da budu zajedno i okuse dio atmosfere, po duboke popuste i novitete na kojima se tiskarska boja još nije osušila, da kušaju debrecinke i fritule i onda masnim prstima nestrpljivo prelistavaju ovogodišnju lovinu koja će im potrajati dugo u zimu. Na ušću mraka, knjige svijetle iznutra.

Na štandu Vuković & Runjić u “petici” (na istom mjestu već dvadesetu godinu) nudimo vam novitete s tradicionalnim sajamskim popustom, a knjige kojima još nije i nikada neće isteći rok trajanja možete dobiti za sitniš. No nismo na Ekonomskom forumu u Davosu, ne razgovarajmo o brojkama nego o slovima!

1

Za sve koji su čekali Murakamijev roman GRAD I NJEGOVE NEIZVJESNE
ZIDINE eto dobre vijesti — knjiga stiže na naš štand uoči vikenda. I to
je samo jedan od odličnih romana koje smo objavili ove godine: NA SVE
ČETIRI Mirande July prednjači prodajom, ali ničim ne zaostaju
space-opera OVAKO SE GUBI VREMENSKI RAT El-Mohtar & Gladstonea;
napušena pseudopovjesnica TI SANJAO SI CARSTVA meksičkog pisca Álvara
Enriguea; te gladijatorski blockbuster ZATVORSKE ZVIJEZDE autora čije
ime je izazovno sklanjati pa ću ga napisati u nominativu: Nana Kwame
Adjei-Brenyah.

Tu su i reizdanja dvaju klasika kojima nisu potrebne fanfare —
JARČEVO SLAVLJE nedavno preminulog nobelovca Marija Vargasa Llose i KUĆA
DUHOVA, prvijenac koji je proslavio Isabel Allende diljem svijeta.

11

Za one koji preferiraju prozu konzumirati u manjim zalogajima,
pripremili smo posebnu poslasticu: izabrane priče genijalnog “američkog
Čehova” Johna Cheevera u dva sveska (MUŽ IZ PREDGRAĐA / PLIVAČ); te
zbirku ranih radova enfant terriblea američke literature Thomasa
Pynchona SLAB UČENIK.

Imamo i tri knjige “publicistike”, no jednom nogom čvrsto u fikciji:
uvijek aktualni Dylanov memoar KRONIKE; nagrađeni memoar-esej
australskog romanopisca Richarda Flanagana SEDMO PITANJE; te knjigu što
izmiče svim žanrovskim pretincima: NEBESKI LOVAC jedinstvenog Roberta
Calassa.

111

Na domaćem terenu monumentalna monografija DREVNI EGIPAT NA FILMU
Daniela Rafaelića amalgamira dvije autorove cijeloživotne fascinacije, a
delikatni DELFIN Milane Vuković Runjić priziva iz etera izgubljeni
rukopis u kojem je dubrovački renesansni autor Ivan Gučetić opisao
erotsku epizodu što mu je odredila sudbinu.

1111

Premda je beletristika stup uspjeha naše naklade, u nizu na koji smo
osobito ponosni i ove smo godine objavili nekoliko pjesničkih zbirki:
IZBORANE PJESME Krste Jurasa, POVRATAK Damira Radića, GRAVITACIJU Nenada
Rizvanovića, GODINU KONJA Borisa Runjića, a zbirka LUDE PJESME laureata
“Goranovog proljeća” Miroslava Kirina zadnja je u tom nizu, ali ne i
posljednja.

To bi bilo to za 2025. Premda do isteka kalendarske godine pripremamo
još štošta, ovo je pismo posvećeno Interliberu. Vidimo se ovaj tjedan
na štandu pa do viđenja u godini Konja!

Vaši V&R

LINCOLN U BARDU: Sumanuta simfonija žalovanja

Posted on 28 svibnja, 2025 by - Izdanja

George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862.

Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u noći dolazi na groblje posjetiti tijelo svog sina koje čeka pogreb, o čemu u nizu bravuroznih monologa pripovijedaju glasovi duhova zarobljenih na groblju.

— piše Dora Levačić

“Još uvijek nisam odustao od čitanja, ali počinjem misliti da je autor uzeo LSD prije pisanja ovog romana. Ili sam ga možda ja trebao uzeti prije čitanja”, piše jedan od zapanjenih čitatelja romana Lincoln u bardu na društvenoj mreži Goodreads.

Formu svog prvog romana George Saunders i sam je prozvao sumanutom, uz priznanje da se opirao jednostavnom narativnom pristupu u stilu “Jedne tamne noći, Abraham Lincoln, predsjednik SAD-a, kriomice je ušao na mračno groblje”. Umjesto toga, naraciju je razlomio na više glasova koji u nizu monologa govore o događanjima jedne noći na vašingtonskom groblju Oak Hill. U audio-veziji romana glasove likovima duhova posudili su brojni poznati glumci i glumice, među kojima su Nick Offerman, David Sedaris, Ben Stiller, Lena Dunham, Miranda July, Susan Sarandon i Julianne Moore, a jednom od trojice protagonista glas je dao Saunders. 

Za okosnicu radnje uzeo je stvarni događaj: smrt jedanaestogodišnjeg sina Abrahama Lincolna i govorkanja lokalnih stanovnika o tome da je tugom pokošeni otac nekoliko puta navraćao do grobnice pokušavajući komunicirati s duhom svog sina Willieja.

Većina glasova koji o tome pripovijedaju pripada sablastima koji obitavaju na groblju nakon smrti – otud i “bardo” u naslovu, koji aludira na budistički pojam prijelaznog stanja svijesti. Pokojnima zarobljenima na groblju predsjednikovi dolasci pomalo mijenjaju shvaćanje o tome gdje se nalaze, što ih tjera na naricanje nad vlastitim životima koje varira od srceparajućeg do urnebesnog.

Oduševljenih čitateljica i čitatelja Lincolna u bardu ipak je puno više nego nezadovoljnih — uključujući Thomasa Pynchona, Kazua Ishigura, Margaret Atwood i Zadie Smith  — pa tako i u žiriju nagrade Man Booker, koji je 2017. nagradu dodijelio Saundersu za ovaj roman prvijenac. Kritičari odavno Saundersa prozivaju superherojem suvremene fikcije, a među ranim obožavateljima našao se i David Foster Wallace koji ga je prozvao najuzbudljivijem američkim piscem.

Najpoznatiji kao majstor kratke priče, Saunders je u romanu prvijencu napravio korak dalje od opusa koji je dotad plesao unutar i oko okvira znanstvene fantastike i društvene satire. U Lincolnu u bardu njegove standardne bravure o radničkoj klasi i ostalim potlačenima i nesretnima u još moćnijim bojama pokrivaju općeljudski spektar. 

Saundersa je za scene Lincolnovog oplakivanja sinove smrti inspirirala Michelangelova La pietà, a bol Abrahama Lincolna simbolizira bol svakog stanovnika barda — u jeku Američkog građanskog rata on se bori s pitanjem kako nastaviti borbu nakon ovakvog gubitka i ima li ona smisla, dok se svi ostali u suštini pitaju slično: kako u prijelomnim točkama pronaći snagu za nastavak.

Roger Bevins III, Hans Vollman i velečasni Everly Thomas, trojica protagonista-vodiča kroz kakofoniju glasova u romanu, zapeli su u bardu u stanjima koja simboliziraju njihove neriješene probleme u vrijeme smrti, i sada ih žive u grotesknom obliku. Uranjanjem u njihovu nesposobnost da prihvate neizbježno, Saundersova sumanuta proza uspijeva natjerati čitatelja da spoznaju o nepovratnosti svakog trenutka prigrli s entuzijazmom.

Tibetanska Knjiga mrtvih koja opisuje bardo-stanja svijesti s jedne strane služi kao opijelo za ispraćanje mrtvih, a s druge kao priručnik za podučavanje živih.

Lincoln u bardu čini se također djeluje dvojako, jer svojom sumanutom simfonijom uspijeva natjerati svakoga da više cijeni ograničene sate koje ima u ovom bardu između rođenja i smrti – i one koji su požalili zbog sati bačenih na čitanje, i one koje roman oduševi.

PRIJATELJ: Filozofski slalom između tuge i humora

Posted on 28 svibnja, 2025 by - Izdanja

Prijatelj je neobično pristupačan slalom misli i opažanja o teškim temama prožet humorom, koji je Sigrid Nunez donio slavu i status autorice suptilnog remekdjela.

Ova priča o spisateljici koju nakon samoubojstva najbližeg prijatelja zadesi briga o njegovom psu čita se lako i napeto, kao bajka i knjiga aforizama u jednom.

— Piše Dora Levačić

 

Životna priča Sigrid Nunez, američke spisateljice njemačko-panamsko-vijetnamskih korijena, jedna je od onih koje ne više tako mladim piscima-u-povoju ulijevaju nadu da nikada nije kasno. Prvi roman objavila je sa 44 godine, a značajnu slavu doživjela je u dobi od 67 godina, sa sedam objavljenih knjiga iza sebe. Među književne zvijezde lansirao ju je 2018. roman Prijatelj, neočekivani bestseler koji je kritika prozvala suptilnim remekdjelom i koji joj je donio Nacionalnu književnu nagradu za fikciju.

Prijatelj je 2024. i ekraniziran, s Billom Murrayem, Naomi Watts i njemačkom dogom po imenu Bing u glavnim ulogama, u režiji Scotta McGeheeja i Davida Siegela. Film, koji se u kinima prikazuje od ožujka 2025., u svom kratkom kino-vijeku osvojio je nekoliko festivalskih nagrada i naišao na niz pozitivnih kritika, s ocjenom od 84% na platformi Rotten Tomatoes, a glumu doge Bing kritičari su ocijenili najboljom psećom glumom od one psa Messija u filmu Anatomija pada iz 2016. I predzadnji roman Sigrid Nunez, What Are You Going Through (2020.), na filmsko platno prenio je 2023. Almodóvar, pod naslovom Susjedna soba (The Room Next Door), s Tildom Swinton i Julianne Moore u glavnim ulogama.

Nunezine introspektivne misli uvijaju se i nižu u slalomu koji je istovremeno virtuozan i spokojan, melankoličan i zabavan, pristupačan i dubok, a čita se lako i napeto kao knjiga aforizama i bajka u jednom. Prijatelj je opravdano dobio etiketu nenametljivog remekdjela: emotivno suzdržanim stilom obuhvatio je i ljubav i smrt i sve između.

Protagonisticu i pripovjedačicu romana, neimenovanu književnicu i profesoricu kreativnog pisanja, nakon samoubojstva najbližeg prijatelja i mentora zadesi briga o njegovom psu Apolonu, staroj dogi teškoj 80 kila. Dok pas tiho tuguje za svojim vlasnikom, a pripovjedačica za prijateljem, prijeti im izbacivanje iz stana jer žive u zgradi u kojoj je zabranjeno držati kućne ljubimce. U početku neoduševljena idejom da brine o ogromnom deprimiranom psu, pripovjedačica pomalo dopušta ljubavi i empatiji da pobijede sve početne uskogrudnosti, poput brige o dlakama na kauču.

Cijeli ti stan smrdi na psa, kaže mi netko tko je došao u posjetu. Kažem da ću to riješiti. I rješavam, tako da nikad više ne pozivam tu osobu.

Ovaj opis pokriva dobar dio radnje, jer se ono najvažnije u Prijatelju događa u pitkom filozofskom vrludanju među temama prijateljstva, ljubavi, starenja, smrti, književnosti i umjetnosti. U čudnovatoj strukturi romana neupadljivo se pretapaju dijelovi pisani u drugom licu – “ti” kojem se pripovjedačica obraća je prijatelj kojeg više nema ili Apolon – s onima pisanima u trećem i prvom licu. Nunez tako zakulisno dočarava izgubljenost koja ostaje nakon gubitka omiljenog sugovornika, stvarajući dojam velike izoliranosti i tuge pripovjedačice, a da o tome nikad izravno ne govori.

Lutalice, tako jedan pisac kojeg sam nedavno čitala zove one koji, iz ovog ili onog razloga, i bez obzira na to što su prije priželjkivali u životu, nikad zapravo ne postanu dijelom života, ne onako kao što to postane većina ljudi. Možda imaju ozbiljne veze, možda imaju prijatelje, čak i široki krug prijatelja, možda provode velik dio vremena u društvu. Ali nikad ne stupaju u brak i nikad nemaju djecu. Za blagdane se pridružuju nekoj obitelji ili nekoj skupini ljudi. To traje godinu za godinom dok napokon ne pronađu u sebi snage da priznaju kako bi zapravo najradije ostali sami kod kuće.

Unatoč glavnoj temi žalovanja, Nunezina proza tek je na trenutke mračna, a uglavnom se kreće svjetlijim, čak duhovitim vodama. Humor u Prijatelju neće publiku natjerati u smijeh na glas, ali će izazvati tihi unutarnji hihot koji će čitatelja kao mantra u pozadini pratiti do kraja knjige. Dijelom zen majstorica, a dijelom komičarka, pripovjedačica se stoički ruga trendovima i opsjednutošću statusom u svijetu književnosti. U takvim se opažanjima nalazi i ono o izdavaštvu, koje se uspoređuje sa splavi koja tone i na koju se previše ljudi pokušava popeti, a tu je i bizarna, i ne toliko nezamisliva ideja jednog izdavača o kalendaru koji će krasiti slike golih pisaca.

ČOVJEK KOJI JE SVE VIDIO: Labiriniti pamćenja u socijalističkoj zemlji čudesa

Posted on 28 svibnja, 2025 by - Izdanja

Pouzdano rupičasta priča britanskog povjesničara Saula Adlera koji odlazi na istraživački boravak u DDR 1988. nadrealna je psihološka drama koja kroz atmosferu osobne i političke tiranije ispituje prirodu sjećanja, traume i percepcije.

Među nejasnim predmetima i skokovitim izmjenama prizora koje Saula zbunjuju kao Alisu u socijalističkoj zemlji čudesa, hiponotička proza Deborah Levy istražuje ključno pitanje: tko je uopće Saul Adler i zašto se njegov doživljaj stvarnosti ne poklapa s tuđom?

— Piše Dora Levačić

 

Mladi britanski povjesničar Saul Adler u jesen 1988. nalazi se na legendarnom pješačkom prijelazu na kojem je nastala fotografija Beatlesa s naslovnice albuma Abbey Road, i udara ga auto. Ranjen i krvav, Saul nastavlja kao da se ništa nije dogodilo i paralelno pripovijeda svoju kaotičnu i rupičastu priču.

U iščašenim scenama koje slijede Saul neuspješno zaprosi svoju djevojku Jennifer koja ga ostavlja, vraća se na mjesto nesreće i lipše po Londonu, usput otkrivajući svoj interes za psihologiju Staljina i drugih tiranina, kao i to da je bio žrtva obiteljskog zlostavljanja.

Saul se kroz prostor i vrijeme kreće skokovito i nelogično kao u snu, svjestan da stvari u njegovoj priči nemaju smisla: rezovi su nagli i bez konteksta, u istoj sceni mijenjaju se godišnja doba, zvone fiksni telefoni iskopčani iz struje, polupokretne starice odjednom hitro hodaju, likovi se žale na kišu dok vani sja sunce.

S naglim preseljenjem radnje u Istočni Berlin, gdje se Saul nalazi na dvotjednom istraživačkom boravku i zaljubljuje se u svog prevoditelja Waltera, atmosfera postaje nadrealna — negdje na križanju Alice u zemlji čudesa, Majstora i Margarite, Mullholand Drivea i Trumanovog showa.

U Saulovoj socijalističkoj zemlji čudesa sve vrvi Stasijevim špijunima, briketima ugljena za grijanje, omladinskim brigadama i mladima koji očajnički žele dospjeti do Liverpoola i vidjeti Penny Lane, a tu su i predmeti za koje nije jasno odakle dolaze, ali su iz nekog razloga važni: stetoskop, jaguar, drveni vlakić, biseri koji šapuću iz ladice.

Povrh svih čudnih detalja, Saul očito zna da će Zid uskoro biti srušen i to pokušava saopćiti stanovnicima DDR-a, a povremeno mu se učini da prima signale iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta. Kao što bunilo i san vrve slikama koje povezuje unutarnja logika, tako i Saulova nadrealna priča baca u čitalački trans — iako izmiče razumu, priča je hipnotički protočna.

Kad sam ugazio u vodu, osjetio sam pijesak među prstima. Nastavio sam hodati. Pijesak je još bio tu i zašao sam u vodu do vrata.

“Digni noge, Saule.”

“Izbjegavam kornjaču”, odvratio sam.

“U ovom jezeru nema kornjača.”

Mislim da je kornjača došla iz drugog jezera u drugom vremenu, no i dalje nisam bio spreman stopalima napustiti sigurnost pijeska. Walter je potopio glavu pod vodu i naposljetku sam dignuo noge. Plivali smo mimo visokih stabala prema otoku. Nakon dvadesetak minuta, sav sam drhtao. Voda je bila iznenađujuće hladna. Walter je nekomu mahao. Nije bilo nikoga. No on je nekoga vidio. Mirna, tiha voda nježno se zapjenila.

Jedna od knjiga godine 2019. prema izboru niza američkih i britanskih publikacija, nominiran za nagradu Booker, Čovjek koji je sve vidio jedan je od romana s kojima je Deborah Levy dospjela u šire i uže krugove prestižnih nagrada poput nagrade Booker i Goldsmiths, a njezina djela u više su navrata bila i u užem izboru za nagradu Women’s Prize for Fiction.

Njezina obitelj litavsko-židovsko-britanskog porijekla pobjegla je iz Južnoafričke republike u Britaniju 1968., jer joj je otac kao nepoćudni povjesničar bio pod zabranom djelovanja, a odjeci tih ranih iskustava osjetni su u njenoj prozi. Levy je karijeru započela pišući drame, nakon čega se preusmjerila u prozu svih formata i esejistiku, a njezin stil karakteriziraju nepouzdani pripovjedači i promjenjive perspektive koje se pretapaju.

Čovjek koji je sve vidio pun je ponavljajućih motiva i tema koji ispituju povezanost traume i pamćenja i prirodu percepcije sebe i drugih. Nagovještaj neke vrste psiho-obrata prisutan je od prve stranice, jer je jasno da nešto sa Saulovim pamćenjem i doživljajem svijeta opasno ne valja. Saula bi bolje bilo zvati pouzdano ludim nego nepouzdanim pripovjedačem — njegova nepouzdanost nije samo sredstvo pripovijedanja, nego i ključna tema. Obrat je manje šokantan, ali puno slojevitiji i inventivniji od Fight Cluba ili Shutter Islanda. Zašto Saul Adler ne percipira sebe i svoj život na isti način na koji ga vide i drugi?

Lelujav, poetičan i kaskadno tužan odgovor nazire se u drugoj polovici romana, pod naslovom “Abbey Road, London, lipanj 2016.”, dok Saul leži u bolnici.

 

No ovdje u Euston Roadu nisam bio u vremenu prostoru DDR-a, lebdio sam negdje iznad Amerike. Čuo sam kako se o pješčane sprudove na žalu koji nosi ime Marconi razbijaju valovi dok u Londonu činovnici piju pivo u pivnicama, a filmska industrija puni obližnje tapas-barove. Dok su pacijenti hrkali ili zapomagali, kroza sumračni se bolnički odjel talasao ocean. Vani se zaustavio kamion da s londonske ulice pokupi vreće sa smećem, a ja sam stajao sam na Marconi Beachu. U tom je oceanu bilo tuljana. Nedaleko i svjetionik. Bio je to bolan prostor. Htio sam poći drugamo, možda samo nekoliko kilometara niz obalu. Tu su bare i kuće s daščanom oplatom i barake koje prodaju jastoge. Jennifer hoda pješčanom stazom duž slane močvare blizu obalnog mjesta Wellfleet u Novoj Engleskoj. Leži na trbuhu u visokoj trsci i neutješna je. U zoru se Jennifer nasloni na vrata kuće u drvu i plače. Znam da je svu snagu potrošila na što god leži iza tih vrata. U vrtu je trešnjino stablo. Kad zapuše vjetar, cvjetovi mu padaju kroza svemir poput ružičaste kiše.

Interliber 2024.

Posted on 13 studenoga, 2024 by - Događaji

Na naslovnici štanda izložili smo 25 naslova objavljenih u obljetničkoj godini — osobito smo sretni što su među njima nove knjige domaćih autorica i autora, sve odreda dragih, dugogodišnjih prijatelja naklade — knjige poezije “Goranova” laureata Miroslava Kirina, Vlatke Valentić i Milane Vuković Runjić, novi romani Sandre Antolić i Vlatka Ivandića, zbirka pripovijetki Deana Savia, drame Damira Šodana te novo izdanje priča za mlade Antuna Šoljana. Ovaj posljednji je rekao “nema književnosti do književnosti na materinskom jeziku” — i doista je tako!

Možemo to mirne duše ponoviti za njim mada smo se od početka trsili oko prijevodne literature i u proteklih četvrt stoljeća objavili mnogo važnih knjiga suvremene svjetske književnosti — u mahom izvanrednim prijevodima samozatajnih pregalaca čime su i ta djela postala dio korpusa književnosti na hrvatskome. Hvala prevodiocima na njihovu daru i maru. 250 takvih naslova možete pronaći na poleđini štanda po cijenama počevši od 5 EUR — takva se prigoda neće ponoviti pa je nemojte propustiti.

Naravno da imamo i novih vrućih naslova autora koje ste tijekom godina najviše voljeli čitati — Murakamija, Allende, Dicka — a i onih koji upravo izrastaju u vaše favorite — Benjamina Labatuta, Ottesse Moshfegh, Mieko Kawakami, Rachel Cusk. I šećer na kraju: fenomenalna trilogija Liu Cixina “Sjećanje na prošlost Zemlje”, tri knjige koje ste ove godine najviše tražili nudimo u kompletu s 25 % popusta po rođendanskoj cijeni od 50 EUR!

Pridružite se slavlju i dovedite prijatelje, znate gdje ćete nas naći.*

Vaši V&R

*paviljon 5, štand 5D

SEZONA URAGANA: Noir u sjenama ruralnog Meksika

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Izdanja

Kažu da tamo vlada kaos, da samo što nisu poslali vojsku da uvede reda. Pričaju da su ljudi poludjeli od vrućine, da vrijeme nije normalno, već je svibanj, a ni kapi kiše. Da će sezona uragana biti opaka. Da je za sve te nedaće koje su ih zadesile kriva loša energija, neki urok ili nešto: obezglavljeni, raščetvoreni, tijela zamotana u deke, tijela u crnim vrećama, koja osvanu pokraj ceste ili u brzo iskopanim jamama ili na poljima oko sela. Poginuli u pucnjavi i sudarima i osvetama između narkoklanova; silovanja, samoubojstva, zločini iz strasti kako kažu novinari…

Čije tijelo u kanalu pored šećerane pronalazi grupa surovih dječaka, i što na beživotnom licu znači nepomični – smiješak? Prvi put objavljen pod naslovom Temporada de huracanes na proljeće 2017., u maestralnom se hrvatskom prijevodu Ele Varošanec Krsnik debitantski roman Fernande Melchor javio taman uoči Noći vještica, i o vještičjim poslima dijelom pripovijeda. No je li riječ o vračarama koje na životu održavaju drevna ženska znanja, izgnanicama iz okoštalog praznovjernog društva, ili ljubavnicama đavla glavom, bradom i rogovima? Sezona uragana vrtloži se u sudaru prekrasne stilistike i tematskog užasa, izaziva svoje čitatelje i čitateljice onako kako to umije samo najbolja književnost, a sigurno je na kraju jedino da za stravom čovjek ne treba posezati u onostrano; dovoljno je poviriti u vlastiti mrak.

Zvali su je Vještica, baš kao i njezinu majku: Mala Vještica kada je stara započela s poslom vidanja i vradžbina, a samo Vještica kada je ostala sama, one godine kada je došlo do erozije…

“Književnost ima moć promijeniti stvarnost, ali forma je takva da se to odvija sporo; glavu po glavu,” izjavila je svojedobno Melchor, govoreći o svojoj književnoj poetici i politici. Rođena i odrasla u lučkom gradu Veracruz, Melchor kontinuirano crpi ne samo iz iskustava krajnosti sreće i nasilja svog materinjeg područja, nego iz kulture pripovijedanja koja je ondje duboka i važna. “Postoji poezija u tim izrazima, čak i onim najvulgarnijim,” rekla je prošle godine u intervjuu, a pronalaženje poetskog u grozomornom najsnažnije se osjeti, pali kožu i otvara um, upravo u Sezoni uragana.

Sama proza je gusti odron u bezdan, nepunih dvije stotine stranica literarnog uragana koji je knjizi priuštio mjesto pri ili na samome vrhu prestižnih nagradnih izbora (International Literature Award 2019, International Booker Prize 2020, National Book Award za prijevodnu književnost 2020). Od početka studenog 2023. godine dostupna je i filmska adaptacija romana u koprodukciji Netflixa i meksičke kompanije Woo Films, za koju je scenarij raspisala Daniela Gómez, dok režiju potpisuje nagrađivana meksička redateljica Elisa Miller. No prije urona u kinematografski prijenos ove hipnotičke priče, vrijedi pročitati romaneskni original Fernande Melchor.

“Ovo je Meksiko iz McCarthyjevog Prljavog meridijana ili Bolañovog 2666. No ‘iskonski urlik’ glasa Fernande Melchor, kombinacija tjeskobe i bijesa, nepogrešivo je i istinski njezin.”
—Sam Sacks, The Wall Street Journal

PREVODITELJSKA CRTICA Ele Varošanec Krsnik

Sezona uragana prva je knjiga u koju sam žarko željela uroniti svojim prevoditeljskim alteregom; roman koji me posve obuzeo i savladao, prožvakao i ispljunuo, rastavio i sastavio, ali sastavio s nekim dodatnim dijelovima. Riječ je o romanu o najnižim ljudskim porivima, o najgoroj bijedi (nama nezamislivoj), sitnoj svakodnevnoj zloći, (auto)homofobiji, zlostavljanju, mizoginiji… No prije svega o ljudima i ljudskom. O onome što nas pokreće, motivira, razara. Brutalan je i bolan, ali ne egzibicionistički nego iskreno.

Dok čitaš roman Fernande Melchor likovi postaju ljudi od krvi i mesa. Vidiš Guštericu, ružnu i tamnoputu, s dugom ravnom blistavom kosom, i sjediš s njom u prostoriji, a njezin bijes i nemoć ulazi ti u svaku poru tijela. Viriš kroz prozor dok Luismi, koštunjav, kuštrav i ružan kao noć, spava u svojoj sklepanoj sobici. Sjediš s Vješticom u prljavoj kuhinji dok ti vari čaj za neku boljku. Osjećaš smard i trulež. I beskrajnu tugu drugosti, neželjenosti, nepripadnosti. Stojiš uz Normin bolnički krevet i čvrsto joj stisneš ruku. Možeš ti to.

I jesu li potleušice La Matose mjesto na kojem se želiš naći? Naravno da nisu, što je samo razlog više da upravo tamo budeš. Ovo je knjiga koju morate, morate pročitati! Ozbiljno vam kažem! Odite odmah u Vuković & Runjić, u knjižaru ili webshop i kupite je, čitajte je, utopite se u njoj!

 

Sezona uragana
Dodaj u košaricu

CALASSO

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

I.

KAD MALO BOLJE POGLEDATE TO PREZIME, ima u njemu nešto od Thalasse – Talase, pradavne grčke božice mora, koja je doslovce more, ali ženskog roda. Talasa je starija od mita, ona mu prethodi, ona je praroditeljica nimfi, mudrih morskih staraca, ali i Afrodite, koju je more naplavilo na obale Cipra. Normalno je da onaj što u sebi nosi Thalassu, napiše i ove riječi: “Nevidljivo je toliko prostranije od vidljivog… To vrijedi i za jezik. Samo zato što jezik baca sjenu dulju od sebe, i nedohvatniju, izgovoreni svijet zadržava i obnavlja svoju magiju.”

Tko bi to izgovorio, ako ne Thalassa? Calasso je već drugo ljeto pokopan na groblju sa svih strana okruženim Thalassom, na mletačkom groblju. Niz desetljeća, od sredine osamdesetih, proveo je u valovima svojih knjiga, ostavljajući ih na žalu zainteresiranim nimfama. O čemu je pisao? To je nikad viđen, samo njegov način. Kao kad bi more pisalo valovima. Calasso je pisao priče o mitovima, bogovima mudracima, pjesnicima, filozofima, obujmio je svojim unutarnjim prostranstvom poput Talasse indijsku, babilonsku i grčku mitologiju, ruševine drevnih gradova, nastanak svijeta od blata u dolinama velikih rijeka: potom se obrušio u nama bliže mitove, one koje zovemo “poviješću”: baroka, prosvjetiteljstva, moderniteta. U slikarstvo, glazbu, poeziju. Od Tiepola i Prousta do vječnosti. Opsežnu je knjigu posvetio samo Baudelaireovom Parizu, nalazeći u njemu dovoljno tkanja za mitove kao i u Tiepolovim freskama, dovoljno magije kao u svijetu bogova čija imena imaju tek dva slova: Ea.

II.

Calasso-Talasso brodio je četrdesetak godina unutarnjim morima, poput Sindbada o kojem je pisao potkraj života, uvijek pričajući o njima, uvijek misleći o njima. Slao mi je svoje knjige s malim i toplim posvetama. Neke su bile diskretne i meko uvezane, neke divot-izdanja s labirintima slika i kipova. Zadovoljan u svojim labirintima, u svojoj nakladničkoj kući Adelphi, ali i sa svojim hrvatskim nakladnicima, sluteći da možda ne ostvarujemo neku mitsku prodaju njegovih rafiniranih, eruditskih djela, koja traže i vrijeme i znanje: učenog čitatelja. Ili onog koji želi učiti. Calassovi firentinski roditelji bili su ministri obrazovanja i sveučilišni profesori, njegova mama prevodila je njemačke romantičare, sa svih je strana bio ušuškan kulturom, već s 12 godina oduševljava nekog padovanskog profesora, podsjeća me na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Janusa Pannoniusa.

Dok čekam autobus na Črnomercu, listam ga i žalujem za njime na njegovom morskom groblju. Kakvo je to uopće mjesto, mislim, posljednje počivalište, na kojeg možete stići samo brodicom? Je li dovoljno često posjećeno (osim turista kojih sigurno ima, jer tamo su uz Calassa, Wagner, Stravinski, Brodski, Ezra Pound) od onih kojima je zbilja stalo, dolaze li oni tu i tamo s ružom na otočić svetoga Mihaela, koji iz visina izgleda kao sushi: svaka je grobnica zrno riže. Calasso u nas ne može naći previše čitatelja, ali kada smo računali, postotak je blizu talijanskom, samo što je nas toliko manje od njih. Jedva nas je više nego u njegovom Milanu i okolici koja plamti od industrije.

Nikada nisam Calassa vidjela u Milanu, samo na Sajmu knjiga u Frankfurtu i u vili na jezeru Garda. Kad smo se upoznali, rekao je da mu se čini kako dobro rezoniramo, moj unutarnji svijet i njegov. Kad ste mladi takve lijepe riječi uzimate pod normalno. Mislite, “Čut ću ih još puno! Ljudi će mi samo prilaziti i govoriti mi nešto lijepo.” Kasnije, ogladnite za lijepim riječima, ali one ne dolaze više kao prije. Ostarite jer je lijepih riječi za vas ponestalo. Ne možemo bez ljepote, to je znao Matoš, još jedan Talasa, iz Tovarnika, ušuškan “lavežom malih kerova”, to je znao Calasso. Ostavio nas je u čudu građevine svojih knjiga, s Neimenjivom sadašnjosti na kraju. “Sadašnjost.” Nakon kolutanja mitovima i prošlosti, zmija se ugrizla za rep i zatekla na svjetlu ovoga trenutka. Koji je počeo nakon 1945. Je li nam lijepo? Je li nam dobro? Pustimo Thalassu da odgovara na tako teška pitanja ili neki od njezinih mudrih staraca. U međuvremenu, neka nam u svome krilu čuva Calassa.

 

Neimenjiva sadašnjost
Dodaj u košaricu

ZAŠTO SPALITI SVOJU KNJIGU?

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

Haruki Murakami
I.

Jedan je stari hrvatski pisac napisao prijatelju da je neke svoje radove predao “plamenu pakla”. Bile su to pjesme koje mu se nisu dopale, smatrao ih je lošim, nezrelim, možda samo – osrednjim. Bio je to Hanibal Lucić, Hvaranin.

Drugi je stari hrvatski pisac također strasno obračunao sa svojim knjigama, u nekom trenutku privatne demonologije – ili je njegovom rukom u tom trenu upravljao anđeo? Ne vjerujem da bi se anđeli bavili spaljivanjem knjiga, bilo čijih, bilo kada. Dotični je u plamen bacio (baš me zanima gdje je bila ta vatra – u kaminu? Ili ih je sa zidina bacao u more, odakle je motrio kako ih nose valovi) većinu svojih ranijih radova, jer ih nije držao dovoljno kršćanskim. Istina, vrvjele su te Gundulićeve mlade melodrame mitloškim zapletima, zgodnim nimfama i božicama, čudovištima iz sjene, pa ih je u tom duhu i nazvao: “porodima od tmine.”

Dok su se izvodile u Gradu, bio je poznat, rado izvođen autor, pa ipak, u duhu novog doba, novom pokajanju, novim “suzama” i “plačevima” koje će iz očiju lijepih svetica osobito često teći u baroku, Arijadne, Kleopatre, Čerere i slične mitološke heroine jednostavno više nisu bile “in.” Istina, nikada se njihove sjene nisu do kraja maknule iz književnosti koja, htjela ili ne, ne može bez mita. Vergilije je, kažu htio spaliti Eneidu, ali ga je smrt u toj nakani preduhitrila. Vjerojatno je i on u epu vidio previše mana, da ne kažemo kako nije stigao opisati vjenčanje glavnog junaka i obećane mu zaručnice, Lavinije, čiju sjenu sretnemo tek u Danteovom Paklu.

Povijest književnosti u nekoj je mjeri povijest paleža, “plamena pakla”, pougljenenih papira u kaminima, književnika ljutih i ogorčenih na same sebe. Mnogo današnjih pisaca o svojim ranijim knjigama govori s izvjesnim gađenjem, naglasivši da ih nakon objave i ne pogleda. Zašto su vlastite, nekoć strasno pisanje knjige tako odbojne onima što su ih stvarali? Stare knjige gore su od bivših žena: sam pogled na njih izaziva nelagodu.

Ni ja nisam baš luda za time da zavirujem u svoje nekoć objavljene knjige. Sjećam se posljednjeg trenutka nježnosti kad je ljetos iz tiskare stigla moja mala knjiga, moj “libellus” More ili san gdje sam pustila mašti na volju, da ne izlazi iz mora, da se ne makne s plaže, da ljeto nikada ne prođe, da uvijek bude balancana, pomidora, lovora i ružmarina na dohvat ruke. I kumpira, manje glamuroznog, tim više neophodnog kod dobrog ručka. I da svira Santana na gramofonu i da se pije gin-tonik dok se kuha. Što više čovjek može poželjeti? Vjerujem, mnogo toga, ali ne u Moru ili snu.

II.

Čitam upravo Murakamijeve zapise o tome kako je postao – i ostao pisac. Jer postati piscem, kaže Murakami, nije neki osobiti problem: više ili manje svatko može napisati bar jednu knjigu ako mu kakva priča padne na pamet, no poanta je u tome da onda tu radnju pisanja usrdno, desetljećima ponavljate i objavljujete nove i nove knjige. Što se Murakamija tiče, tim bolje što su deblje. I on je malko neodređen po pitanju odnosa prema knjigama iz prošlosti. Recimo da nije pretjerano emotivan kad govori o njima. Samo što on i tako nije pretjerano emotivan. Kao pisac, a možda i kao čovjek, nastoji stvari pojednostaviti, kako bi mu u priče mogle ući one prave, velike emocije, a ne one male, koje samo troše energiju.

Premda ne govori o paležu, Murakami spominje gubitak cijelog rukopisa. Koliko sam shvatila, nakon toga nije sjeo na obalu rijeke i plakao. Jednostavno je dotičnu knjigu od prvog do zadnjeg retka napisao iznova. Bio je više nego zadovoljan rezultatom i kasnije, kad je ipak pronašao rukopis, zaključio kako je nova verzija bolja od stare. Nema tog “Mora ili sna” koje bi mi priuštilo sliku Murakami-sna kako u nekoj rupi u snijegu, u potpunoj bjelini, zakapa svoje stare knjige koje je omrznuo. No, osjećam da bi prije posegnuo za nekom zemaljskom pukotinom kada bi se neke priče iz prošlih vremena htio riješiti nego za “plamenom pakla”. Pakao prepušta mašti, kao Dante. Premda, Murakami nije sebe sjedeći noćima za kuhinjskim stolom i pišući romane nakon što bi završio s poslom u jazz-baru zamišljao u Danteovoj koži. Uzori su mu bili “jednostavniji”, “transparentniji”, američki pisci – poput Chandlera, Keruacka.

III.

U svijetu pisaca granice i nisu toliko jasne koliko se čini onima što se nađu pred debelim povijestima književnosti. Pišete dobro ill loše, i to je sve. Svejedno u kojem ste stoljeću živjeli. Ili ćete tek živjeti. A žudnja za paljenjem knjige također se oduvijek javljala: možda bi i Homer poželio spaliti vlastite epove, samo da je postojao i da je bio tek jedan. Ovako, ne znamo i ne možemo znati. Bilo je više Homera i svi su se prema svojim djelima osjećali različito. Roberto Calasso, u trenutku nadahnuća, utvrdio je kako je pravi autor Ilijade i jedina osoba koja je mogla sagledati stvari iznutra i izvana bila – lijepa Helena. Još jedna u baroku prešućena mitološka heroina. Što neće zaustaviti baroknog dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića da jednu od svojih ljepših pjesama posveti baš njoj – ali ostarjeloj. Stara Helena gleda se u zrcalo i misli: da je ovako izgledala kad ju je ugledao trojanski kraljević, ne bi stradali toliki junaci, niti bi izgorjela Troja. I Paris bi bio živ. Ne bi toliki grči heroji potom gorjeli na lomačama, niti bi se Troja, poput knjige, srela s “plamenom pakla”. Svijet bi bio osiromašen za jednu dimenziju budućnosti, za jedan tip čovjeka, koji je taj užas preživio: lukavog Odiseja. Ne bi nam bilo lako da bar nekad bar malo nismo lukavi.

I ne spalimo knjigu kad nam dođe.

More ili san
Dodaj u košaricu