Michel Faber utjelovljenje je identitarne polivalentnosti. Rođen u Nizozemskoj, odrastao je u Australiji, danas nosi britansko državljanstvo, a kao nacionalnoga ga pisca svojataju i Škoti i Australci. Engleski mu je drugi jezik, no na tragu Conrada i Nabokova njime barata kao vrhunski stilist, bravurozni i tankoćutni zaljubljenik u nematerinski, naučeni idiom.
Priču monumentalne i minuciozne Grimizne i bijele latice, smještenu u viktorijanski London, u sadašnjem vremenu pripovijeda satirični i prepredeni pripovjedač iz 21. stoljeća te čitatelju nudi dvostruku vremensku perspektivu. Autorski je glas muški, no otvoreno skloniji junakinjama romana, a Faber piše pod snažnim utjecajem feminističkog kruga svoje supruge i suradnice.
Varira zaplet Jane Eyre, no njegova guvernanta a priori odbija sretan kraj na kojem bi izabrala brak. I imitacija dikensovskog romana okreće se naglavce: protagonista Williama Rackhama zasjenit će žene, anđeoska (iako luda) supruga Agnes i snalažljiva prostitutka Sugar. William nema ni ženinu maštu ni ljubavničinu pragmatičnost i protointelektualnu oštroumnost: naposljetku će izgubiti sve: suprugu, ljubavnicu i kćer.
Rođeni Nizozemac Michel Faber (1960.) piše isključivo na engleskom jeziku. Autor bogata i nagrađivana proznog opusa u kojem se ističe Knjiga neobičnih novotarija (2014.), u svijetu je najpoznatiji upravo po pseudoviktorijanskom romanu Grimizna i bijela latica iz 2002.
Studeno je jutro, posve nalik onome kad smo prije 25 godina objavili prvu knjigu u nakladi Vuković & Runjić — bila je neočekivano uspješna i dala vjetar u leđa malom obiteljskom gospodarstvu na kojem smo otad uzgojili mnogo listova i prošli mnoge berbe. Naš ovogodišnji štand na Interliberu u znaku je te obljetnice.
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju. (Likovi: Calasso, Thalassa, Tiepolo, Proust, Pariz, Baudelaire, Ea, Sindbad, Wagner, Stravinski, Brodski, Pound, Matoš, nimfe, Afrodita, mudri starci)
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju.
(Likovi: Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Dante, Milana Vuković Runjić, Haruki Murakami, Vergilije, Roberto Calasso, Homer)
Što povezuje Petra Hektorovića, Petra Zoranića i Antuna Šoljana? Što povezuje književnike iz davnina s modernim pripovjedačem? I postoji li neka tajna veza kojom možemo premostiti stoljeća i prepoznati pisce iz davnina u modernom? Da, oni su pobratimi iz svemira, povezani nevidljivom pupkovinom, zvanom “hrvatska književnost”.
— Piše Milana Vuković Runjić
