“Svake veleposlaničke godine mog supruga u Beču, bili smo službeni gosti barem nekoliko balova. U glavnom gradu Republike Austrije, a i šire, bal je mnogo više od bala. Ples oko plesa. To je vrhunski dokaz uspješnosti neke društvene i strukovne zajednice, njihovo događanje godine, potvrda uspješnosti vrlo složenih i dugotrajnih priprema organizatora.
Nakon višemjesečna truda oko svakoga detalja, dočeka sudionika, pozdravljanja i uvodnog programa, meštar svakog bala svečano bi se obratio prisutnima onim znanim ‘alles Walzer’ ili, kako bismo mi rekli, ‘zaplešimo’. To je trenutak kada bi se u dvorani svi zanjihali u istom ritmu, onaj vrhunac događanja kada ste kao domaćin učinili sve što ste učinili, pa vam jedino preostaje da se prepustite.
‘Alles Walzer’, znala bih u šali reći suprugu, kada bismo kao domaćini uoči dolaska na neku od naših važnih službenih večera u rezidenciji očekivali na vratima dolazak prvih, prevažnih gostiju. Pozivnice bi odavna bile odaslane, dolasci potvrđeni, jelovnik i ‘presance’ ispisani, pozdravno slovo spremno, stol definiran, sljedovi u kuhinji zgotovljeni, poslužitelji u stavu mirno, osiguranje na ulaznim vratima u iščekivanju…
‘Alles Walzer’, znali bismo reći u šali, kada bismo nakon suprugovih iscrpljujućih protokolarnih priprema predsjedničke posjete zemlji primateljici, u zračnoj luci Beča ili Sofije dočekivali najvišeg gosta iz Zagreba. Nakon nerijetko napornih priprema u veleposlanstvu, ‘alles Walzer’ bio je naš nepisani znak da je sve spremno za neki od brojnih sastanaka, skupova, razgovora, pregovora, protokolarnih dočeka i ispraćaja delegacija, službenih posjeta, koktela, večera, prijama, proslava, otvaranja izložbi i koncerata…”
— Dubravka Vukov-Colić