“Fizika je pronašla svoga pjesnika.”
— John Banville, Irish Times

“Bijela je rupa na nebu poput komadića vlasi kose koji lebdi. Za razliku od vlasi kose, ona nema električni naboj, te stoga ne ulazi u interakciju sa svjetlošću: ne vidi se. Jedino što ima, jest jako slaba sila teže.

Ako su u prvotnom svemiru, ili u jednoj od faza svemira što je prethodila velikome prasku, postojale mnogobrojne crne rupe koje su sada već isparile, tad je moguće da ih u ovom trenutku na nebu lebde milijuni: milijuni od grama lakših nevidljivih zrnaca.

zar zaista postoje? tko to zna?

možda smo i ove sićušne bijele rupe već prije puno vremena otkrili a da ih nismo prepoznali: astronomi su već odavno primijetili da svemir vrvi od nekoga tajnovitog nevidljivog praha opaziva samo zbog svoje sile teže. nazivaju ga ‘tamnom tvari’.

jedan dio tamne tvari možda se sastoji baš od milijardi ovih malenih, jedva primjetnih bijelih rupa što naopako preokreću vrijeme crnih rupa, te lake poput vretenaca lebde kroz svemir…”

Carlo Rovelli