Lude pjesme, nova zbirka Miroslava Kirina, laureata Goranova vijenca za ukupni doprinos hrvatskom pjesništvu 2024., nastavlja se na poetička traganja zacrtana u zbirkama Zenzancije, Hipernovalis i Lirka. U tim pjesničkim knjigama propituje se smislenost svakodnevnih radnji i traži mjesto očuđenja, osobito kad je riječ o marginaliziranim prizorima i akterima iz kataloga svakodnevnog života. O svemu se govori neopterećeno i s humorom. Ne postoji ništa što ne bi moglo biti tematizirano. Jezik je jednostavan, ekonomičan, često kolokvijalan.

Miroslav Kirin u svakodnevici vidi ono najmanje, poput bube koja je zaglavila unutar prozorskog stakla, što je primjer mikroteme kojima se odlikuje cijeli rukopis. Iz takvih mikrotema, iz dokraja rutinirane svakodnevice, Kirin dosljedno izvlači poeziju. Uz već otprije poznatu sklonost apsurdnom humoru, ipak najviše iznenađuju pjesme u kojima kroz zaigrano raspoloženje odzvanja tragična nota. Mada nepretenciozne, te su pjesme neočekivano mudre.

Kirin voli prirodu, biljni i životinjski svijet, sve što je maleno, jer što je neupadljivije to više zaslužuje, smatra on, ući u pjesmu i biti objektom promatranja. Piše pjesme o oblačenju čarapa, o kuhinjskoj metli, o traženju olovke koja je pala pod stol, o napuklom tanjuru iz kojeg svakoga dana jede. “Što više pitam, manje znam. Što više govorim, više šutim”, kaže Kirin, sa zrelošću zen učitelja.

Iako sadrži teže i dublje pjesme, zbirkom ipak kruži dah proljeća, a ne jeseni života, ono što je, po vlastitom priznanju, Kirin sam izgradio kao svoj životni stav. Lude pjesme iznova potvrđuju da Kirinovo djelo s razlogom dobiva najveće književne nagrade.