LINCOLN U BARDU: Sumanuta simfonija žalovanja
28/05/2025
George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862. Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u
Mladi britanski povjesničar Saul Adler u jesen 1988. nalazi se na legendarnom pješačkom prijelazu na kojem je nastala fotografija Beatlesa s naslovnice albuma Abbey Road, i udara ga auto. Ranjen i krvav, Saul nastavlja kao da se ništa nije dogodilo i paralelno pripovijeda svoju kaotičnu i rupičastu priču.
U iščašenim scenama koje slijede Saul neuspješno zaprosi svoju djevojku Jennifer koja ga ostavlja, vraća se na mjesto nesreće i lipše po Londonu, usput otkrivajući svoj interes za psihologiju Staljina i drugih tiranina, kao i to da je bio žrtva obiteljskog zlostavljanja.
Saul se kroz prostor i vrijeme kreće skokovito i nelogično kao u snu, svjestan da stvari u njegovoj priči nemaju smisla: rezovi su nagli i bez konteksta, u istoj sceni mijenjaju se godišnja doba, zvone fiksni telefoni iskopčani iz struje, polupokretne starice odjednom hitro hodaju, likovi se žale na kišu dok vani sja sunce.
S naglim preseljenjem radnje u Istočni Berlin, gdje se Saul nalazi na dvotjednom istraživačkom boravku i zaljubljuje se u svog prevoditelja Waltera, atmosfera postaje nadrealna — negdje na križanju Alice u zemlji čudesa, Majstora i Margarite, Mullholand Drivea i Trumanovog showa.
U Saulovoj socijalističkoj zemlji čudesa sve vrvi Stasijevim špijunima, briketima ugljena za grijanje, omladinskim brigadama i mladima koji očajnički žele dospjeti do Liverpoola i vidjeti Penny Lane, a tu su i predmeti za koje nije jasno odakle dolaze, ali su iz nekog razloga važni: stetoskop, jaguar, drveni vlakić, biseri koji šapuću iz ladice.
Povrh svih čudnih detalja, Saul očito zna da će Zid uskoro biti srušen i to pokušava saopćiti stanovnicima DDR-a, a povremeno mu se učini da prima signale iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta. Kao što bunilo i san vrve slikama koje povezuje unutarnja logika, tako i Saulova nadrealna priča baca u čitalački trans — iako izmiče razumu, priča je hipnotički protočna.
Kad sam ugazio u vodu, osjetio sam pijesak među prstima. Nastavio sam hodati. Pijesak je još bio tu i zašao sam u vodu do vrata.
“Digni noge, Saule.”
“Izbjegavam kornjaču”, odvratio sam.
“U ovom jezeru nema kornjača.”
Mislim da je kornjača došla iz drugog jezera u drugom vremenu, no i dalje nisam bio spreman stopalima napustiti sigurnost pijeska. Walter je potopio glavu pod vodu i naposljetku sam dignuo noge. Plivali smo mimo visokih stabala prema otoku. Nakon dvadesetak minuta, sav sam drhtao. Voda je bila iznenađujuće hladna. Walter je nekomu mahao. Nije bilo nikoga. No on je nekoga vidio. Mirna, tiha voda nježno se zapjenila.
Jedna od knjiga godine 2019. prema izboru niza američkih i britanskih publikacija, nominiran za nagradu Booker, Čovjek koji je sve vidio jedan je od romana s kojima je Deborah Levy dospjela u šire i uže krugove prestižnih nagrada poput nagrade Booker i Goldsmiths, a njezina djela u više su navrata bila i u užem izboru za nagradu Women’s Prize for Fiction.
Njezina obitelj litavsko-židovsko-britanskog porijekla pobjegla je iz Južnoafričke republike u Britaniju 1968., jer joj je otac kao nepoćudni povjesničar bio pod zabranom djelovanja, a odjeci tih ranih iskustava osjetni su u njenoj prozi. Levy je karijeru započela pišući drame, nakon čega se preusmjerila u prozu svih formata i esejistiku, a njezin stil karakteriziraju nepouzdani pripovjedači i promjenjive perspektive koje se pretapaju.
Čovjek koji je sve vidio pun je ponavljajućih motiva i tema koji ispituju povezanost traume i pamćenja i prirodu percepcije sebe i drugih. Nagovještaj neke vrste psiho-obrata prisutan je od prve stranice, jer je jasno da nešto sa Saulovim pamćenjem i doživljajem svijeta opasno ne valja. Saula bi bolje bilo zvati pouzdano ludim nego nepouzdanim pripovjedačem — njegova nepouzdanost nije samo sredstvo pripovijedanja, nego i ključna tema. Obrat je manje šokantan, ali puno slojevitiji i inventivniji od Fight Cluba ili Shutter Islanda. Zašto Saul Adler ne percipira sebe i svoj život na isti način na koji ga vide i drugi?
Lelujav, poetičan i kaskadno tužan odgovor nazire se u drugoj polovici romana, pod naslovom “Abbey Road, London, lipanj 2016.”, dok Saul leži u bolnici.
No ovdje u Euston Roadu nisam bio u vremenu prostoru DDR-a, lebdio sam negdje iznad Amerike. Čuo sam kako se o pješčane sprudove na žalu koji nosi ime Marconi razbijaju valovi dok u Londonu činovnici piju pivo u pivnicama, a filmska industrija puni obližnje tapas-barove. Dok su pacijenti hrkali ili zapomagali, kroza sumračni se bolnički odjel talasao ocean. Vani se zaustavio kamion da s londonske ulice pokupi vreće sa smećem, a ja sam stajao sam na Marconi Beachu. U tom je oceanu bilo tuljana. Nedaleko i svjetionik. Bio je to bolan prostor. Htio sam poći drugamo, možda samo nekoliko kilometara niz obalu. Tu su bare i kuće s daščanom oplatom i barake koje prodaju jastoge. Jennifer hoda pješčanom stazom duž slane močvare blizu obalnog mjesta Wellfleet u Novoj Engleskoj. Leži na trbuhu u visokoj trsci i neutješna je. U zoru se Jennifer nasloni na vrata kuće u drvu i plače. Znam da je svu snagu potrošila na što god leži iza tih vrata. U vrtu je trešnjino stablo. Kad zapuše vjetar, cvjetovi mu padaju kroza svemir poput ružičaste kiše.
George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862. Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u
Prijatelj je neobično pristupačan slalom misli i opažanja o teškim temama prožet humorom, koji je Sigrid Nunez donio slavu i status autorice suptilnog remekdjela. Ova
Studeno je jutro, posve nalik onome kad smo prije 25 godina objavili prvu knjigu u nakladi Vuković & Runjić — bila je neočekivano uspješna i dala vjetar u leđa malom obiteljskom gospodarstvu na kojem smo otad uzgojili mnogo listova i prošli mnoge berbe. Naš ovogodišnji štand na Interliberu u znaku je te obljetnice.
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju. (Likovi: Calasso, Thalassa, Tiepolo, Proust, Pariz, Baudelaire, Ea, Sindbad, Wagner, Stravinski, Brodski, Pound, Matoš, nimfe, Afrodita, mudri starci)
