KRALJEVSTVO – je književni bastard u najboljem značenju te riječi

Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Share on email
Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih inovatora proze, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina. — O “Kraljevstvu” Emmanuela Carrèrea piše Neven Vulić

Francuz Emmanuel Carrère u svojih se šezdesetak godina života ostvario kao književnik, scenarist i redatelj, sjedio je u mnogim prestižnim povjerenstvima, poput onoga filmskog festivala u Cannesu, dobio više od petnaest književnih nagrada, uključujući najvažnija priznanja poput Nagrade Renaudot, i svojevrsno je književno čudo.

Dapače, Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih inovatora proze, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina, pogotovo od objavljivanja Nekih drugih života i višestruko nagrađenog Limonova.

“Savršena se otmjenost ne sastoji u tome da se sadržaj ukrasi izvana, nego da dobije jednostavan i prikladan oblik.”

Emmanuel Carrère tvrdi da je u ovome citatu iz drevne kineske Knjige promjena skrivena njegova osobna poetika. No, ne treba ga shvatiti doslovno, inače ćemo već nakon početnih stranica nimalo jednostavnog i žanrovski teško odredivog djela Le Royaume ostati zgroženi pri pomisli kako nam Carrère očigledno servira laži.

Dapače, da bi Le Royaume postalo Kraljevstvo prevoditeljica Vlatka Valentić morala je naizgled jednostavnu, a zapravo pomno dotjeranu autorovu estetiku vjerno i dosljedno transponirati u hrvatski jezik: ovo zapleteno intertekstualno djelo, premreženo biblijskim, književnim, filozofskim, povijesnim i inim izvorima i navodima, iznimno je precizno u izrazu – toliko da svaka fluidna rečenica ostavlja varljiv dojam da je prostija i čišća no što zapravo jest.

Kraljevstvo je književni bastard u najboljem značenju te grozomorne riječi: genetika njegova jezičnog koda oplemenjena je kao u iznimno inteligentna psića mješanca – baštini sve najbolje osobine svojih roditelja – i ugrubo ga možemo smjestiti na tromeđu romana, memoara i autobiografije.

Odlikuje ga dnevnička kronologija i visoka doza ispovjednosti, romaneskna struktura i snažna filozofska potka koja osnažuje centripetalne narativne silnice, sustavno je i temeljito povijesno potkovan, a bavi se pričom svih priča: historiografski utemeljenom rekonstrukcijom nastanka civilizacijskoga mita kojim smo, na ovaj ili onaj način, svi obilježeni.

Čitatelja vraća u razdoblje duhovne geneze naše civilizacije – u sâm trenutak pozitivnog računanja vremena – i prikazuje mitski početak transformacije svijesti Zapada: rođenje kršćanstva, navještenje “Božjega Kraljevstva”.

Autor hrabro prilazi povijesnim i ideološkim temeljima koji su oblikovali naše kolektivne svijesti i nemilosrdno ih razlaže, pritom bez pardona mijenja pripovjedne pozicije: autofikcijski motivirani narator čas uskače u svijesti protagonistâ, od Svetog Pavla do Seneke, od Marcijala do Nerona, čas ulazi u novozavjetne tekstove i bez zadrške obducira kanonske katekumenske pripovijesti, same po sebi problematične – jer ne možemo biti sigurni tko ih je uopće ispisao.

Dapače, dodatno ih usložnjava i problematizira – ponovno izmišlja ionako nepouzdanu biblijsku fikciju – kroz slijepe pjege koje ondje otkriva. Svaki egzegetski trenutak odvagnut je paralaktički, a svaka povijesna ličnost tretirana je kao lik određen vremenom, prostorom i kontekstom, samo je pitanje kroz čije je pripovjedno i motivacijsko okno u određenom trenu sagledana. Drugim riječima, na taj način autor prevoditelju podastire dodatni semantički izazov u prepoznavanju promjena pripovjednih pozicija, što je prevoditeljica Vlatka Valentić majstorski razriješila u hrvatskom prijevodu.

Nestalnost granica između autofikcijske poze, pseudopovijesnog dokumentarizma i čiste fikcije nije jedini problem ovoga teksta: zastrašujuća riznica korištenih izvora podrazumijeva dubinsko znanje jezikâ i minuciozno posvećivanje prevoditeljskom radu – što je faktografski i leksički iznimno zahtjevna rabota. Prevoditelju se nameće rudarski posao: u jednoj rečenici govori o mrtvorođenim djelima ruske književnosti i Djelima apostolskim, u drugoj o Senekinim pismima Luciliju, u trećoj o platnima Michelangela Merisija da Caravaggia.

No ovaj je tekst, bez obzira na temu koju obrađuje, uvijek pisan uzornim stilom koji naginje minimalizmu – dakle, razumljivosti, čak i kad kontekstualizira svjetonazore onodobnih rimskih careva, govori o fenomenologiji duha u farizejska vremena ili razlaže Nietzcheovu sablazan paradoksalnim i prostački naivnim kršćanskim credom.

Upravo je u toj nazivnoj jednostavnosti mišljenja, težnji autora da se izrazi najmanjim mogućim sredstvima, skrivena prava prilika za prevoditeljev ogled s vlastitom sposobnošću adekvatnog prijenosa u hrvatski jezik: iza nedostatka kićenosti redovito se skriva složena ideja, a u pozadini otmjene prirodnosti hrvatskoga prijevoda iscrpan je prevoditeljski rad koji podrazumijeva savršenu korelaciju (i sintaktičku adaptaciju) novog izvornika u skladu s francuskim originalom.

Vlatka Valentić u tome je nenadmašna, tečnost originala zadržana je i u prijevodu, kao i bestežinska elegancija naizgled jednostavnog izražavanja zamršenih zamisli izvornika – i to tako da se i ne zamijeti da je riječ o prijevodu: sva čitateljeva pažnja usmjerava se na potentan, gotovo eksplozivan sadržaj.

Svakako treba spomenuti i prevoditeljičin rad s biblijskim izvorima: Emmanuel Carrère jedan je od sudionika u izradi novog prijevoda Biblije na francuski jezik u izdanju Bayarda (2001., 2018.). Na svakoj biblijskoj knjizi surađivali su klasični filolog i pisac te je tako kolaborativno izrađena nova verzija Biblije na suvremenom francuskom jeziku. U Kraljevstvu autor slobodno pristupa upotrebi biblijskih izvora i često izrađuje svoju, narativniju verziju biblijskog prijevoda čime prevoditelja tjera da čini isto – sjedi na dvije stolice: službeni prijevod Biblije trebalo je, dakle, prilagoditi Carrèreovu novom, glatkijem i tečnijem izvorniku.

Emmanuel Carrère
Kraljevstvo

Prolistajte knjigu

Novi članci

GONCALO TAVARES – Pisac koji misli da nema novih staza, ne bi trebao pisati

Rođen 1970., Gonçalo Tavares se na književnoj sceni pojavio početkom dvije tisućitih kao dio mlade generacije portugalskih pisaca koji su tražili nove puteve u književnosti. Nije pisac kojeg je lako svrstati u bilo kakvu ladicu, u svakoj novoj knjizi nastoji biti originalan, drugačiji, prelazi granice žanrova i gotovo se pessoanski skriva iza različitih stilova i diskursa.

— razgovor vodi Dean Trdak na Festivalu svjetske književnosti 2019., a objavljen je na portalu Moderna vremena

MAYLIS DE KERANGAL – Dajem ti komadiće sebe da bi ti nastavio živjeti

Francuska književnica Maylis de Kerangal (1967.), nakon svojih međunarodnih uspješnica Corniche Kennedy i Naissance d’un pont, u kojima izvanrednim, gotovo lirskim jezikom omata teške životne teme i otvara im prostor javne rasprave, radnju svog osmog, 2013. objavljenog romana Popraviti žive (prijevod Ursule Burger u izdanju Vuković&Runjić) isplela je oko još jednog delikatnog pitanja – doniranja organa – najnesebičnijeg čina najdublje humanosti kojim darivatelj priliku za nastavak života pruža drugoj, njemu nepoznatoj osobi, prema vrlo strogo postavljenim pravilima.
— na Festivalu svjetske književnosti 2019. s Maylis je razgovarala novinarka i književna kritičarka Petra Miočić

ASIMETRIJA – Debitantski roman koji je zapanjio kritičare

Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo “Asimetrija”. — S autoricom Lisom Halliday razgovara njezina prevoditeljica Vlatka Valentić.

SUSANNA CLARKE – Čekanje se isplatilo

Zbog nenadane bolesti koja je vrlo brzo uzela maha, pisanje je za Susannu Clarke dugo bilo na čekanju. No povratkom za tipkovnicu, nakon dugih 16 godina, dogodio se “Piranesi”, roman zagonetka koji je oduševio i kritiku i publiku