Francuz Emmanuel Carrère u svojih se šezdesetak godina života ostvario kao književnik, scenarist i redatelj, sjedio je u mnogim prestižnim povjerenstvima, poput onoga filmskog festivala u Cannesu, dobio više od petnaest književnih nagrada, uključujući najvažnija priznanja poput Nagrade Renaudot, i svakako je svojevrsno književno čudo.
Dapače, Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih proznih inovatora, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina, pogotovo od objavljivanja Nekih drugih života (Algoritam, 2011.) i višestruko nagrađenog Limonova.
Uzgred budi rečeno, njegovo prezime francuskim medijima odavno nije strano –izdanak je poznate majke – Hélène Carrère d’Encausse, povjesničarke, doktorice znanosti i bivše europarlamentarke, koja je danas na prestižnoj poziciji stalne tajnice Francuske Akademije – štoviše, prva je žena ondje postavljena u povijesti Akademije.
Kraljevstvo je četvrti prozni prijevod Emmanuela Carrèrea na hrvatski jezik: kratki roman Zimovanje kod nas se pojavio iste sezone kad i prozno djelo Protivnik Božji – 2003. godine, a Protivnika Božjega ovom prigodom zovemo djelom iz istog razloga zbog kojega Carrèrea nazivamo inovatorom proze.
Naime, iza navedene biblijske reference skrivena je i prekretnica u autorovu stvaralačkom životu: u Protivniku Božjem piše o Jean-Claudeu Romandu, prevarantu koji se pred ženom i djecom 18 godina pravio da je doktor i svakodnevno odlazio na posao, premda je u to doba, kad nije bio kod kuće, uglavnom negdje sjedio u autu – a netom prije otkrića neugodne istine da nije liječnik – ubio je svoju ženu, dvoje djece i svoje roditelje.
Knjigu o aferi Romand autor ispisuje negdje između fikcije i dokumentarnog teksta, dakle, dobrim dijelom na području onoga što nazivamo non-fiction, a sadržava i snažne autobiografske elemente. Dapače, glavni lik sâm je Emmanuel Carrère, čime se žanrovsko određenje ove knjige dodatno otežava, no autor svoj tekst o notornom ubojici salamonski proglašava “non-fiction romanom”.
Carrèrea stoga nazivamo inovatorom proze – jer pojma nemamo kako nazvati ova iznimno popularna, žanrovski nečista djela koja piše u prvome licu, ali se ne libi koristiti sve moguće književne postupke, perspektive i izvore kako bi najvjernije ispripovjedio ono što ga intrigira.
Kraljevstvo je također književni bastard u najboljem značenju te grozomorne riječi: genetika njegova jezičnog koda oplemenjena je kao u iznimno inteligentna psića mješanca – baštini sve dobre osobine svojih roditelja – i ugrubo ga možemo smjestiti na tromeđu (povijesnog) romana, memoara i autobiografije.
Odlikuje ga dnevnička kronologija i visoka doza ispovjednosti, romaneskna struktura i snažna filozofska potka koja osnažuje centripetalne narativne silnice, sustavno je i temeljito povijesno potkovan, a bavi se pričom svih priča: historiografski utemeljenom rekonstrukcijom nastanka civilizacijskoga mita kojim smo, ovako ili onako, svi obilježeni.
Čitatelja vraća u razdoblje duhovne geneze naše civilizacije – u sâm početak pozitivnog računanja vremena – i prikazuje mitski trenutak transformacije svijesti Zapada: rođenje kršćanstva, navještenje “Božjega Kraljevstva”.
Kraljevstvo se otvara prologom, scenom iz 2011., kad podnapiti autor nakon večere poželi zabaviti goste svojim novim projektom koji se bavi prvim kršćanima. Radnja je smještena u Korint u Grčkoj oko 50. godine poslije Krista, govori im, no naravno, tada još nitko ne sluti da živi “poslije Krista”. Pratimo putujećeg propovjednika koji kasnije postaje sveti Pavao, i neće se maknuti dok se njegovo tkanje malo-pomalo ne prostre preko cijeloga grada.
A priča svih priča zaista je premrežena nizom fantastičnih detalja: skandalima, izlječenjima, progonima, krajnjim nerazumijevanjem i spletkarenjem, raspećem, uskrsenjem i uznesenjem osobe koju mnogi i dan-danas smatraju utjelovljenim Bogom.
Ili kako Carrère, bivši vjernik, zapisuje: “U davnini, što jest, jest: ljudi su bili lakovjerni, znanost nije postojala. Ali danas! Da danas netko vjeruje u priče o bogovima koji se pretvaraju u labudove da bi zavodili smrtnice, ili u kraljevne koje ljube žabe pa se žabe pretvaraju u kraljeviće iz bajke, svi bi rekli da je lud. No gomila ljudi vjeruje u jednako bezumnu priču i te ljude nitko ne smatra luđacima. Shvaćamo ih ozbiljno čak i ako ne dijelimo njihova vjerovanja…”
Ova čudesna priča o počecima kršćanstva, slično knjizi o aferi Romand, započinje svjedočenjem glavnoga lika, Emmanuela Carrèrea, o tome kako je postao vjernik – u trenutku kad je mislio da će se raspasti na proste faktore i da više nikada neće napisati niti jednu dobru knjigu – i u tridesetima je slijedom okolnosti prihvatio narativ o trojedinom Bogu da se spasi od egzistencijalne ispraznosti.
U idućim poglavljima autor isprva prati život i putovanja svetoga Pavla, nastanak prvobitne kršćanske zajednice, s inicijalnim animozitetima, dječjim bolestima labave organizacije i tvrdim uvjerenjima koja su katkad bila međusobno teško pomiriva. Smiono prilazi povijesnim i ideološkim temeljima koji su oblikovali naše kolektivne svijesti i nemilice ih razlaže, pritom stalno mijenjajući pripovjedne pozicije: narator čas uskače u svijesti protagonistâ, od svetog Pavla do Seneke, od Marcijala do Nerona, čas ulazi u novozavjetne tekstove i bez zadrške obducira kanonske katekumenske pripovijesti, same po sebi problematične – jer ne možemo biti sigurni tko ih je uopće ispisao.
Dapače, dodatno ih usložnjava i problematizira – ponovno izmišlja ionako nepouzdanu biblijsku fikciju – kroz slijepe pjege koje ondje, u Evanđeljima i ostalim novozavjetnim tekstovima, otkriva. Svaki egzegetski trenutak odvagnut je paralaktički, a svaka povijesna ili religijska ličnost tretirana je kao lik određen vremenom, prostorom i kontekstom, samo je pitanje kroz čije je pripovjedno i motivacijsko okno u određenom trenu sagledana.
Nestalnost granica između autofikcijske poze, pseudopovijesnog dokumentarizma i čiste fikcije samo je jedno od obilježja ove knjige: Carrère se također koristi zastrašujućom riznicom izvora kako bi nam oslikao ili anegdotalno približio vremenski period. U jednoj rečenici govori o mrtvorođenim djelima ruske književnosti i Djelima apostolskim, u drugoj o Senekinim pismima Luciliju, u trećoj o platnima Michelangela Merisija da Caravaggia.
Rado se koristi neočekivanim usporedbama, a jedna od onih koje se ponavljaju komparacija je ranog starješinstva među kršćanskim apostolima s hijerarhijom staljinističke Rusije.
Primjerice, o modusu operandi svetog Petra piše: “…zamislite da oko 1925. časnik Bijele garde koji se istaknuo u borbi protiv boljševika dođe u Kremlj i traži da ga Staljin primi. Objasni mu da je osobnom objavom primio čistu marksističko-lenjinističku doktrinu i kani se pobrinuti da to učenje zavlada svijetom. Traži da mu Staljin i Politbiro daju pune ovlasti, ali odbija da mu oni budu nadređeni. Jasno?”
Emmanuel Carrère je oko 2000. godine, ispisujući priču o poludjelom varalici što se pravio da je doktor, zaključio da se prozno očište može dodatno oplemeniti ako mu se pristupi intimno i autofikcijski motivirano: shvatio je da treba pisati u prvom licu, iz svojih cipela, kroz prizmu vlastitih emocija. U Kraljevstvu nam zato razlaže svoj osobni slom koji ga je prvo doveo do emotivnog stupora, zatim do otkrića vjere, da bi se naposljetku svega odrekao i postao svojevrsni agnostik koji se ne libi zaviriti u tijelo Biblije i kopati po rupama u tom ionako dobrano zbrkanom narativu.
Mimo grube ocjene da je Carrère odradio zahtjevan i vrlo dobar posao, u njegovu pristupu postoji i niz problema. Da, autor je iznimno posvećeno obradio povijesnu građu iz doba između 50. i 90. godine nakon Krista, detaljno nam opisuje zeitgeist, a svoje svete protagoniste prati od Grčke, Judeje i Rima do Male Azije i natrag. Dapače, ovaj je tekst, bez obzira na temu koju obrađuje, uvijek pisan uzornim stilom koji naginje minimalizmu – dakle, teži razumljivosti, čak i kad kontekstualizira svjetonazore onodobnih rimskih careva, govori o fenomenologiji duha u farizejska vremena ili razlaže Nietzcheovu sablazan paradoksalnim i prostački naivnim kršćanskim credom.
Ali treba napomenuti da je najveći problem Kraljevstva u pripovjednoj poziciji samoga autora, što može biti – i jest – dvosjekli mač. U priču se autofikcijski motivirani pripovjedač ugura glavom i bradom i kad mu ondje nije mjesto: primjerice, na samom početku eksplicitno kaže jako sam pametan, i onda objašnjava kako je inteligencija njegov križ, nepotrebno i opterećujuće, na drugome mjestu uspoređuje ikonografiju Djevice Marije s današnjim pornografskim prikazima s interneta, neuspješno i neopravdano. U kontekstu cjelokupna teksta ova epizoda eklatantan je primjer pucnja u prazno, lokacija na kojoj se tekst rašiva i urušava, bezuspješan pokušaj skandaliziranja.
Sve u svemu, Kraljevstvo bih svakako svima preporučio za čitanje. Ova knjiga ponajprije je pitko ispisana napetica, intertekstualna riznica znanja o iznimno važnoj temi, premrežena biblijskim, književnim, filozofskim, povijesnim i inim izvorima i navodima te je vrlo precizna u izrazu – toliko da svaka fluidna rečenica ostavlja varljiv dojam da je prostija i čišća no što zapravo jest.
Vrsna prevoditeljica Vlatka Valentić zadržala je tečnost originala i u prijevodu, kao i bestežinsku eleganciju naizgled jednostavnog izražavanja zamršenih zamisli izvornika. Iza nedostatka kićenosti redovito se skriva složena ideja, a u pozadini otmjene prirodnosti minuciozan je spisateljski rad.
Svakako treba spomenuti da je Carrère bio jedan od sudionika u izradi novog prijevoda Biblije na francuski jezik u izdanju Bayarda (2001., 2018.). Na svakoj biblijskoj knjizi surađivali su klasični filolog i pisac te je tako kolaborativno izrađena nova verzija Biblije na suvremenom francuskom jeziku. U Kraljevstvu autor slobodno pristupa upotrebi biblijskih izvora i često izrađuje svoju, narativniju verziju biblijskoga teksta, čime prevoditelja tjera da čini isto – sjedi na dvije stolice: službeni prijevod Biblije trebalo je, dakle, prilagoditi Carrèreovu novom, glatkijem i tečnijem izvorniku.
Emmanuel Carrère tvrdi da je u ovome citatu iz drevne kineske Knjige promjena skrivena njegova osobna poetika: “Savršena se otmjenost ne sastoji u tome da se sadržaj ukrasi izvana, nego da dobije jednostavan i prikladan oblik.”
S time se nije teško složiti, jednostavnosti svakako treba težiti, i autor je ovu maksimu dosljedno proveo. Ipak, poželjeli bismo da je protagonist imena Emmanuel Carrère bio manje prisutan u samome tekstu. Krajnji proizvod svakako bi bio otmjeniji, pitkiji i dotjeraniji. ♠
Tekst je prvotno objavljen u radijskoj emisiji Bibliovizor (HRT, HR3).
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju. (Likovi: Calasso, Thalassa, Tiepolo, Proust, Pariz, Baudelaire, Ea, Sindbad, Wagner, Stravinski, Brodski, Pound, Matoš, nimfe, Afrodita, mudri starci)
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju.
(Likovi: Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Dante, Milana Vuković Runjić, Haruki Murakami, Vergilije, Roberto Calasso, Homer)
Što povezuje Petra Hektorovića, Petra Zoranića i Antuna Šoljana? Što povezuje književnike iz davnina s modernim pripovjedačem? I postoji li neka tajna veza kojom možemo premostiti stoljeća i prepoznati pisce iz davnina u modernom? Da, oni su pobratimi iz svemira, povezani nevidljivom pupkovinom, zvanom “hrvatska književnost”.
— Piše Milana Vuković Runjić
Michel Faber utjelovljenje je identitarne polivalentnosti. Rođen u Nizozemskoj, odrastao je u Australiji, danas nosi britansko državljanstvo, a kao nacionalnoga ga pisca svojataju i Škoti
