Dan: 18. ožujka 2021.

KRALJEVSTVO je književni bastard u najboljem značenju te riječi

Francuz Emmanuel Carrère u svojih se šezdesetak godina života ostvario kao književnik, scenarist i redatelj, sjedio je u mnogim prestižnim povjerenstvima, poput onoga filmskog festivala u Cannesu, dobio više od petnaest književnih nagrada, uključujući najvažnija priznanja poput Nagrade Renaudot, i svakako je svojevrsno književno čudo.

Dapače, Karl Ove Knausgaard smatra ga “najuzbudljivijim živim piscem”, The New York Times proglašava ga jednim od najznačajnijih proznih inovatora, a The Guardian ga davne 2014. spominje kao “najvažnijeg francuskog spisatelja za kojega nikad niste čuli” – no taj naoko “nepoznati” fenomen u Francuskoj je odavno hitmejker i intenzivno puni novinske stupce posljednjih desetak godina, pogotovo od objavljivanja Nekih drugih života (Algoritam, 2011.) i višestruko nagrađenog Limonova.

Uzgred budi rečeno, njegovo prezime francuskim medijima odavno nije strano –izdanak je poznate majke – Hélène Carrère d’Encausse, povjesničarke, doktorice znanosti i bivše europarlamentarke, koja je danas na prestižnoj poziciji stalne tajnice Francuske Akademije – štoviše, prva je žena ondje postavljena u povijesti Akademije.

Kraljevstvo je četvrti prozni prijevod Emmanuela Carrèrea na hrvatski jezik: kratki roman Zimovanje kod nas se pojavio iste sezone kad i prozno djelo Protivnik Božji – 2003. godine, a Protivnika Božjega ovom prigodom zovemo djelom iz istog razloga zbog kojega Carrèrea nazivamo inovatorom proze.

Naime, iza navedene biblijske reference skrivena je i prekretnica u autorovu stvaralačkom životu: u Protivniku Božjem piše o Jean-Claudeu Romandu, prevarantu koji se pred ženom i djecom 18 godina pravio da je doktor i svakodnevno odlazio na posao, premda je u to doba, kad nije bio kod kuće, uglavnom negdje sjedio u autu – a netom prije otkrića neugodne istine da nije liječnik – ubio je svoju ženu, dvoje djece i svoje roditelje.

Knjigu o aferi Romand autor ispisuje negdje između fikcije i dokumentarnog teksta, dakle, dobrim dijelom na području onoga što nazivamo non-fiction, a sadržava i snažne autobiografske elemente. Dapače, glavni lik sâm je Emmanuel Carrère, čime se žanrovsko određenje ove knjige dodatno otežava, no autor svoj tekst o notornom ubojici salamonski proglašava “non-fiction romanom”.

Carrèrea stoga nazivamo inovatorom proze – jer pojma nemamo kako nazvati ova iznimno popularna, žanrovski nečista djela koja piše u prvome licu, ali se ne libi koristiti sve moguće književne postupke, perspektive i izvore kako bi najvjernije ispripovjedio ono što ga intrigira.

Kraljevstvo je također književni bastard u najboljem značenju te grozomorne riječi: genetika njegova jezičnog koda oplemenjena je kao u iznimno inteligentna psića mješanca – baštini sve dobre osobine svojih roditelja – i ugrubo ga možemo smjestiti na tromeđu (povijesnog) romana, memoara i autobiografije.

Odlikuje ga dnevnička kronologija i visoka doza ispovjednosti, romaneskna struktura i snažna filozofska potka koja osnažuje centripetalne narativne silnice, sustavno je i temeljito povijesno potkovan, a bavi se pričom svih priča: historiografski utemeljenom rekonstrukcijom nastanka civilizacijskoga mita kojim smo, ovako ili onako, svi obilježeni.

Čitatelja vraća u razdoblje duhovne geneze naše civilizacije – u sâm početak pozitivnog računanja vremena – i prikazuje mitski trenutak transformacije svijesti Zapada: rođenje kršćanstva, navještenje “Božjega Kraljevstva”.

Kraljevstvo se otvara prologom, scenom iz 2011., kad podnapiti autor nakon večere poželi zabaviti goste svojim novim projektom koji se bavi prvim kršćanima. Radnja je smještena u Korint u Grčkoj oko 50. godine poslije Krista, govori im, no naravno, tada još nitko ne sluti da živiposlije Krista”. Pratimo putujećeg propovjednika koji kasnije postaje sveti Pavao, i neće se maknuti dok se njegovo tkanje malo-pomalo ne prostre preko cijeloga grada.

A priča svih priča zaista je premrežena nizom fantastičnih detalja: skandalima, izlječenjima, progonima, krajnjim nerazumijevanjem i spletkarenjem, raspećem, uskrsenjem i uznesenjem osobe koju mnogi i dan-danas smatraju utjelovljenim Bogom.

Ili kako Carrère, bivši vjernik, zapisuje: “U davnini, što jest, jest: ljudi su bili lakovjerni, znanost nije postojala. Ali danas! Da danas netko vjeruje u priče o bogovima koji se pretvaraju u labudove da bi zavodili smrtnice, ili u kraljevne koje ljube žabe pa se žabe pretvaraju u kraljeviće iz bajke, svi bi rekli da je lud. No gomila ljudi vjeruje u jednako bezumnu priču i te ljude nitko ne smatra luđacima. Shvaćamo ih ozbiljno čak i ako ne dijelimo njihova vjerovanja…”

Ova čudesna priča o počecima kršćanstva, slično knjizi o aferi Romand, započinje svjedočenjem glavnoga lika, Emmanuela Carrèrea, o tome kako je postao vjernik – u trenutku kad je mislio da će se raspasti na proste faktore i da više nikada neće napisati niti jednu dobru knjigu – i u tridesetima je slijedom okolnosti prihvatio narativ o trojedinom Bogu da se spasi od egzistencijalne ispraznosti.

U idućim poglavljima autor isprva prati život i putovanja svetoga Pavla, nastanak prvobitne kršćanske zajednice, s inicijalnim animozitetima, dječjim bolestima labave organizacije i tvrdim uvjerenjima koja su katkad bila međusobno teško pomiriva. Smiono prilazi povijesnim i ideološkim temeljima koji su oblikovali naše kolektivne svijesti i nemilice ih razlaže, pritom stalno mijenjajući pripovjedne pozicije: narator čas uskače u svijesti protagonistâ, od svetog Pavla do Seneke, od Marcijala do Nerona, čas ulazi u novozavjetne tekstove i bez zadrške obducira kanonske katekumenske pripovijesti, same po sebi problematične – jer ne možemo biti sigurni tko ih je uopće ispisao.

Dapače, dodatno ih usložnjava i problematizira – ponovno izmišlja ionako nepouzdanu biblijsku fikciju – kroz slijepe pjege koje ondje, u Evanđeljima i ostalim novozavjetnim tekstovima, otkriva. Svaki egzegetski trenutak odvagnut je paralaktički, a svaka povijesna ili religijska ličnost tretirana je kao lik određen vremenom, prostorom i kontekstom, samo je pitanje kroz čije je pripovjedno i motivacijsko okno u određenom trenu sagledana.

Nestalnost granica između autofikcijske poze, pseudopovijesnog dokumentarizma i čiste fikcije samo je jedno od obilježja ove knjige: Carrère se također koristi zastrašujućom riznicom izvora kako bi nam oslikao ili anegdotalno približio vremenski period. U jednoj rečenici govori o mrtvorođenim djelima ruske književnosti i Djelima apostolskim, u drugoj o Senekinim pismima Luciliju, u trećoj o platnima Michelangela Merisija da Caravaggia.

Rado se koristi neočekivanim usporedbama, a jedna od onih koje se ponavljaju komparacija je ranog starješinstva među kršćanskim apostolima s hijerarhijom staljinističke Rusije.

Primjerice, o modusu operandi svetog Petra piše: “…zamislite da oko 1925. časnik Bijele garde koji se istaknuo u borbi protiv boljševika dođe u Kremlj i traži da ga Staljin primi. Objasni mu da je osobnom objavom primio čistu marksističko-lenjinističku doktrinu i kani se pobrinuti da to učenje zavlada svijetom. Traži da mu Staljin i Politbiro daju pune ovlasti, ali odbija da mu oni budu nadređeni. Jasno?”

Emmanuel Carrère je oko 2000. godine, ispisujući priču o poludjelom varalici što se pravio da je doktor, zaključio da se prozno očište može dodatno oplemeniti ako mu se pristupi intimno i autofikcijski motivirano: shvatio je da treba pisati u prvom licu, iz svojih cipela, kroz prizmu vlastitih emocija. U Kraljevstvu nam zato razlaže svoj osobni slom koji ga je prvo doveo do emotivnog stupora, zatim do otkrića vjere, da bi se naposljetku svega odrekao i postao svojevrsni agnostik koji se ne libi zaviriti u tijelo Biblije i kopati po rupama u tom ionako dobrano zbrkanom narativu.

Mimo grube ocjene da je Carrère odradio zahtjevan i vrlo dobar posao, u njegovu pristupu postoji i niz problema. Da, autor je iznimno posvećeno obradio povijesnu građu iz doba između 50. i 90. godine nakon Krista, detaljno nam opisuje zeitgeist, a svoje svete protagoniste prati od Grčke, Judeje i Rima do Male Azije i natrag. Dapače, ovaj je tekst, bez obzira na temu koju obrađuje, uvijek pisan uzornim stilom koji naginje minimalizmu – dakle, teži razumljivosti, čak i kad kontekstualizira svjetonazore onodobnih rimskih careva, govori o fenomenologiji duha u farizejska vremena ili razlaže Nietzcheovu sablazan paradoksalnim i prostački naivnim kršćanskim credom.

Ali treba napomenuti da je najveći problem Kraljevstva u pripovjednoj poziciji samoga autora, što može biti – i jest – dvosjekli mač. U priču se autofikcijski motivirani pripovjedač ugura glavom i bradom i kad mu ondje nije mjesto: primjerice, na samom početku eksplicitno kaže jako sam pametan, i onda objašnjava kako je inteligencija njegov križ, nepotrebno i opterećujuće, na drugome mjestu uspoređuje ikonografiju Djevice Marije s današnjim pornografskim prikazima s interneta, neuspješno i neopravdano. U kontekstu cjelokupna teksta ova epizoda eklatantan je primjer pucnja u prazno, lokacija na kojoj se tekst rašiva i urušava, bezuspješan pokušaj skandaliziranja.

Sve u svemu, Kraljevstvo bih svakako svima preporučio za čitanje. Ova knjiga ponajprije je pitko ispisana napetica, intertekstualna riznica znanja o iznimno važnoj temi, premrežena biblijskim, književnim, filozofskim, povijesnim i inim izvorima i navodima te je vrlo precizna u izrazu – toliko da svaka fluidna rečenica ostavlja varljiv dojam da je prostija i čišća no što zapravo jest.

Vrsna prevoditeljica Vlatka Valentić zadržala je tečnost originala i u prijevodu, kao i bestežinsku eleganciju naizgled jednostavnog izražavanja zamršenih zamisli izvornika. Iza nedostatka kićenosti redovito se skriva složena ideja, a u pozadini otmjene prirodnosti minuciozan je spisateljski rad.

Svakako treba spomenuti da je Carrère bio jedan od sudionika u izradi novog prijevoda Biblije na francuski jezik u izdanju Bayarda (2001., 2018.). Na svakoj biblijskoj knjizi surađivali su klasični filolog i pisac te je tako kolaborativno izrađena nova verzija Biblije na suvremenom francuskom jeziku. U Kraljevstvu autor slobodno pristupa upotrebi biblijskih izvora i često izrađuje svoju, narativniju verziju biblijskoga teksta, čime prevoditelja tjera da čini isto – sjedi na dvije stolice: službeni prijevod Biblije trebalo je, dakle, prilagoditi Carrèreovu novom, glatkijem i tečnijem izvorniku.

Emmanuel Carrère tvrdi da je u ovome citatu iz drevne kineske Knjige promjena skrivena njegova osobna poetika: “Savršena se otmjenost ne sastoji u tome da se sadržaj ukrasi izvana, nego da dobije jednostavan i prikladan oblik.”

S time se nije teško složiti, jednostavnosti svakako treba težiti, i autor je ovu maksimu dosljedno proveo. Ipak, poželjeli bismo da je protagonist imena Emmanuel Carrère bio manje prisutan u samome tekstu. Krajnji proizvod svakako bi bio otmjeniji, pitkiji i dotjeraniji. ♠

Tekst je prvotno objavljen u radijskoj emisiji Bibliovizor (HRT, HR3).

Emmanuel Carrère
Kraljevstvo

Prolistajte knjigu

ASIMETRIJA – Debitantski roman koji je zapanjio kritičare

Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo Asimetrija. Možete li pojasniti kako ste je pisali?

U pisanju ovakva romana – s dvije odvojene priče i dva različita stila pripovijedanja koje labavo povezuje koda – prije svega su me vodila dva nadahnuća. Prvo, željela sam se obračunati sa svojim iskustvima s piscima i ambicijom. Drugo, na neki sam način željela nadopuniti vlastito manjkavo znanje o Iraku. Također sam htjela napisati roman u koji će se čitatelj moći uživjeti, ali koji će pritom kršiti uobičajena pravila. Roman koji će prikazati svijet kakav poznajemo, ali dati i nove uvide u nj. Privlači me pripovjedna proza koja se između redova bavi vlastitim ograničenjima u nastojanju da nadomjesti “stvarnost”; i to mi je bio jedan od ciljeva.

Naposljetku, željela sam ponuditi mogući odgovor na pitanje možemo li ikad istinski proći kroza zrcalo i zamisliti život i svijest koja će se naoko veoma razlikovati od naše vlastite.

U želji da se bavim svim tim ciljevima odjednom valjda sam htjela-ne htjela napisala impresionistički (ili kaleidoskopski) roman koji spaja različite stilove, glasove i perspektive.

Asimetriju gradi niz opreka. Jesu li se nametale same od sebe i oblikovale dinamiku romana tijekom pisanja, ili ste ih zacrtali od početka? Koliko se (ako uopće) konačna verzija razlikuje od proze koju ste počeli pisati?

Opreke su bile i zadane i slučajne. Na dihotomnu strukturu odlučila sam se prilično rano, no usput su mi se nametale manje opreke, sitnice koje ću uklopiti da bih razradila teme i motive, a gradit će jeku kroza sva tri dijela romana, kao u glazbi.

Namjera mi je od samog početka bila da Alice i Amar (protagonisti dvaju dužih dijelova) žive u istoj knjizi, istom svijetu. No njihove priče nisu oduvijek odvojene kao u konačnoj verziji romana. U vrlo ranim verzijama odnos između Alice i Amara bio je očitiji i zaplet ga je konvencionalnije pogonio: bili su prijatelji. Onda sam pročitala roman Geoffa Dyera Jeff u Veneciji, smrt u Varanasiju – roman u dva dijela veoma različitih ugođaja, ali s dubinskim poveznicama – i to me nadahnulo da Aliceinoj i Amarovoj priči pristupim odvojeno. Pritom sam “Ludost” i “Ludilo” pisala više-manje istodobno i prebacivala se s jednog na drugo svakih nekoliko dana ili tjedana, dok sam pak treći dio (“Ploče za pusti otok Ezre Blazera”) napisala potkraj rada na romanu. Glačala sam rublje i slušala epizodu Ploča za pusti otok i tako došla na zamisao da roman završim prijepisom Ezrina nastupa u toj radijskoj emisiji. Zamišljanje njegovih odgovora bilo mi je prilika da više pišem o glazbi, a veoma je volim. Također mi je omogućilo da čitatelju ponudim dodatne moguće veze između prvih dvaju dijelova knjige i – nadam se – stvorim krajnji osjećaj nedjeljive cjeline. Mislim da trodijelna struktura pruža i impresionistički doživljaj ljudskog iskustva: naposljetku, ljudska je svijest prije slojevita nego linearna i životi se ne razvijaju u urednim nizovima urednih završetaka, ma koliko se mi trudili napraviti reda i doći do raspleta.

Roman bismo mogli opisati i kao istraživanje lažne dihotomije između “autobiografije” i “fikcije”, kao i odnosa između imaginacije i empatije.

Asimetrija je debitantski roman, što je zapanjilo mnoge kritičare. Kako objašnjavate njegovu zrelost?

Mnogo sam puta prerađivala knjigu – svaku rečenicu, svaki odlomak, svaku stranicu. No i povrh toga u životu sam naveliko radila s riječima: kao književna agentica, lektorica, pisac u sjeni i prevoditeljica. Stekla sam mnogo iskustva pomažući drugima da svoje priče ispripovijedaju što uvjerljivije i slikovitije i to mi je nedvojbeno pomoglo u pisanju vlastite knjige.

Oduševili su me rezovi i skokovi između prizora: osobito su mi dirljivi bili u prvom dijelu romana. Koliko izostavljate dok pišete, a koliko izbacite u kasnijim verzijama? Koliko mijenjate tekst na rečeničnoj razini?

Kad sam počela pisati “Ludost”, na ekranu sam sastavila popis zamisli za prizore, komadića dijaloga, detalja – primjerice “citat Stephena Cranea” ili “utakmice Red Soxa i Yankeesa” ili “Alice slomi ruku” i onda sam taj popis printala i izrezala škarama tako da sam na svakom komadiću papira imala jednu bilješku, ili pojedinost, ili komadić dijaloga. Zatim sam sjela na pod i premetala te papiriće dok napokon nisam dobila redoslijed koji mi se učinio ispravnim. Tada sam počela razrađivati prizore i pisati prijelaze između njih, no često bih shvatila da prijelaz uopće nije potreban, da mogu samo ostaviti bjelinu. Svidjelo mi se kako zahvaljujući bjelinama tekst mjestimice izgleda poput strofa u pjesmi; također mi se svidjelo kakav ritam i žustar zamah nameću pripovijedanju. Osim toga, ta izostavljanja podrazumijevaju dozu vjere u čitatelja: računaš da će sve sam povezati.

Općenito rečeno, neprestano prerađujem rečenice. I da, dogodi mi se da i u završnim verzijama ponešto izbacim – no baš zato što sam minimalist i od samog početka sklona autocenzuri, malokad mi se išta istinski suvišno provuče do tog stadija.

Fikcija, povijest, sjećanje, memoarsko pisanje: kako se prepleću u vašem radu? 

Za mene je pisanje prepletanje ili združivanje detalja iz svih tih izvora. Ugrubo zacrtam priču koju želim ispripovijedati i zatim konkretan sadržaj crpem iz izvora koji mi se čini najprikladnijim.

Mislim da mnogi pretpostavljaju da je prvi dio Asimetrije autobiografski, dok drugi nije. No prvi dio nije posve autobiografski, a drugi pak nije posve neautobiografski. “Ludost” nije memoarska proza. Nije vjeran prikaz veze u kojoj sam bila. U tekstu ima pojedinosti i okolnosti koje odgovaraju pojedinostima i okolnostima iz neposredna zapažanja i iskustva, no to sigurno vrijedi za svako fikcionalno djelo i otklona ima mnogo više nego izravnih izvoda. Upotrijebila sam one pojedinosti iz vlastita života koje sam htjela upotrijebiti – one koje su bile korisne za priču koju sam htjela ispripovijedati – i mnogo sam više izmislila. Kao što sam Ezra kaže u posljednjem dijelu knjige: “katkad je neodoljivo razmatrati što je u romanu ‘stvarno’, a što ‘plod mašte’.” No na kraju je najvažnije koliko ste dobro stopili sastojke da učinak bude smislen i djeluje istinito.

Kako ste se nosili s izazovom pisanja o Bliskom istoku, što je veoma osjetljiva i složena tema?

Nadahnuće za Amarov lik našla sam u prijatelju sa studija, ali i u vlastitu iskustvu: jednom su me prilikom zadržali na aerodromu Heathrow. (Doletjela sam u London u posjet dečku, svom današnjem suprugu, i tek su mi nakon sedam sati ispitivanja o našoj vezi i mojoj pozadini dopustili da uđem u Ujedinjeno Kraljevstvo.) Kao i u mom slučaju, Amaru je ugrožena sloboda putovanja. No neizvjesnost u kojoj se on nađe daleko je više neprijateljski obojena, a njegov su identitet i namjere pod mračnijom sjenom sumnje. Razlozi za tu sumnju se ne otkriju, no vjerojatno su vezani uz Amarov izgled, ime, možda i pretpostavke o njegovoj vjeri. Iskoristila sam pojedinost iz vlastita života da bih istražila pitanje koje sa mnom baš i nema veze (osim što je moja rodna zemlja izabrala predsjednika koji je nastojao ljudima poput Amara zabraniti da slobodno putuju – a to se dogodilo nakon što sam dovršila rad na knjizi).

Nikad nisam bila na Bliskom istoku pa sam za Amarovu priču morala naveliko istraživati: čitala sam knjige, uključujući i memoare ratnih dopisnika, proučavala zemljovide, gledala dokumentarce i razgovarala s prijateljima Iračanima. Zatim sam, u nastojanju da istraživanja pretočim u uvjerljivu pripovijest o vjerodostojnu ljudskom biću, Amarovu liku ubrizgala velik dio vlastite svijesti: svoje osjećaje i politička stajališta, svoj smisao za humor i tako dalje.

Što nas vraća na temu odnosa autobiografije i fikcije: pojedinosti koje se naoko uredno uklapaju u jednu kategoriju često joj uopće ne pripadaju, a nastojanje da dođemo do pripovijesti kojom ćemo biti zadovoljni (u mom slučaju) podrazumijeva godine prekrajanja, premetanja, dočaravanja i zamišljanja. Reklo bi se da mi Amar gotovo uopće ne sliči, no njegova svijest u mnogim pogledima više odražava moju nego ono što znamo o Aliceinoj. I doista, kad se zapitamo može li osoba poput Lise Halliday ili Alice Dodge uvjerljivo pisati iz perspektive osobe poput Amara Džaafarija, otvaramo važna aktualna pitanja, između ostalih i pitanje raznolikosti (koliko smo doista različitih) i kulturnog prisvajanja.

Zašto kod vas u prvom licu pripovijeda Amar, a ne Alice? Kako stvarate likove? 

U prvim sam verzijama u Aliceinoj priči eksperimentirala s refleksivnijim, više analitičkim glasom u prvom licu, no učinak mi se nije sviđao. Tekst mi se činio odveć opterećenim – bilo je previše razglabanja i samopromatranja. Tako sam se odlučila na pripovijedanje u trećem licu, koje je više opisno i filmsko: mislim da čitatelju pruža ležerniji, slikovitiji doživljaj Aliceine veze i otvara širi raspon tumačenja dinamike te veze. Stil prvog dijela također je u znakovitoj opreci sa stilom drugog dijela koji, kao što ste primijetili, u prvom licu pripovijeda Amar, a njegova svijest u određenu smislu posuvraća roman. Oprečni glasovi pridonose i dojmu napretka, Aliceina spisateljskog razvoja i stasanja u savjesnu građanku svijeta. Drugim riječima, pripovijedanje u trećem licu u prvom dijelu i pripovijedanje u prvom licu u drugom dijelu služe kao jedna od mnogih asimetrija u romanu. A onda posljednji dio – koji nije ni u prvom ni u trećem licu, nego je snimka razgovora – u isti mah ističe estetsku asimetriju romana i poziva čitatelja da preispita autorski glas ili glasove iz prethodnih dijelova.

Koliko su iskustvo pisca u sjeni i prevođenje, kao i drugi oblici periferna rada na tuđim tekstovima u kojima ste se okušali tijekom rada u nakladništvu, utjecali na vašu prozu?

Konkretno, pisanje u sjeni za druge ljude bilo mi je odlična škola za trbuhozborstvo na kojem pisanje fikcionalne proze umnogome počiva. Kad sam počela raditi na Amarovoj priči, činilo mi se da nisam dorasla toj zadaći, no onda sam pomislila: pretvaraj se da priču pišeš u njegovo ime. Pretvaraj se da te angažirao da napišeš njegovu priču umjesto njega. I tada mi se zadatak učinio izvedivijim, običnijim. Honorarni poslovi kojima sam se bavila na moju su prozu djelovali i podsvjesno: tek kad sam dovršila Asimetriju, shvatila sam da su odnos između Amara i njegova brata vjerojatno nadahnula dvojica braće iz knjige koju sam uređivala dok sam pisala roman. Otprilike u isto vrijeme pomagala sam ženi koja se u svojim memoarima dijelom bavila vlastitim djetinjstvom u Iraku; kad sam dovršila Asimetriju, zamolila sam je da pročita knjigu i provjeri niz detalja, uključujući i arapski.

Možete li se osvrnuti na politički, ekološki ili čak moralni smisao riječi “asimetrija”, na kolebanja koja podrazumijeva?

Mislim da o tome govore podnaslovi dvaju dužih dijelova romana. I “Ludost” i “Ludilo” oblici su bezumlja. No dok je “Ludost” nekako ležernija, zaigrana, “Ludilo” je zlokobnije i nagovješćuje strašnije posljedice. To je jedna od mnogih esteskih asimetrija u Asimetriji, a navodi na predodžbenu asimetriju koju često povezujemo s geografijom: asimetriju između slobode i nedostatka slobode. “Ludost” je bezumlje ili nerazumnost koje svojevoljno biramo, kao u ljubavi, dok se pak meni čini da je “Ludilo” bezumlje koje se čovjeku nameće izvana, poput ratnog ludila. Istina je da neki od nas svojevoljno biraju rat, no slutim – nadam se – da su ti ljudi doista u manjini.

Također možemo govoriti o asimetriji između Alice i Ezre, djelomice i zahvaljujući velikoj razlici u godinama između njih. No mislim da vrijedi imati na umu kako podjela moći među njima oscilira i da svako od njih u njoj ima svoj udio. To vrijedi za svaku vezu: nijedan par nije savršeno simetričan: međusobno se privlačimo upravo zbog razlika i dinamičke razmjene i dijaloga koje nam te razlike omogućavaju.

Kad smo već kod pisanja političkog romana: suosjećam sa Stendhalovim pripovjedačem koji u Crvenome i crnome kaže da je “u djelu koje se bavi fikcionalnim stvarima politika nalik na pucanj usred koncerta”. No slažem se i s likom koji odvrati: “Ako vam likovi ne razgovaraju o politici, više nisu Francuzi iz 1830. i vaša knjiga više nije zrcalo kao što vi tvrdite da jest.”

Kako je život u zemlji čiji vam jezik nije materinski, nego naučen, utjecao na vaše pisanje i sagledavanje svijeta oko sebe?

Jezični utjecaj doista postoji: učenje talijanskoga i život s tim jezikom proširio je i profinio moje baratanje engleskime. Učenje novog jezika širi vam etimološko znanje, svijest o srodnim riječima i zajedničkim korijenima. Tako stvarate bogatiji, istančaniji rječnik, ne samo na jeziku koji učite, nego i unutar materinskoga. Ako na engleskome tražim pravu riječ da nešto opišem, katkad ću se okrenuti talijanskoj riječi i njezinu podrijetlu i to će me podsjetiti na srodnu englesku riječ ili sinonim i ispostavit će se da sam upravo tu riječ tražila. No rad u zemlji koja vam nije rodna zemlja donosi i šire kulturne utjecaje: izlažete se drukčijoj umjetnosti, glazbi, povijesti i književnosti. Tako je na mene utjecao Italo Calvino, osobito njegovi naputci u Šest prijedloga za sljedeće tisućljeće o lakoći i mnogostrukosti. Asimetriju sam strukturirala kao triptih i to sigurno ima veze s mojim prethodnim bavljenjem talijanskom likovnom umjetnosti, imaginarijem i formom. No činjenica da je Italija razmjerno daleko od Engleske i Amerike također ima svoj utjecaj. Ta je udaljenost i psihološka i geografska. Pišući Asimetriju u Italiji, bilo mi je kao da radim u potaji, gotovo anonimno. Bilo mi je lakše zaboraviti sebe dok pišem, dati prednost priči i čitatelju. Dotle me pak u New Yorku i Londonu, središtima nakladničkog svijeta engleskoga jezičnog izričaja, katkad opterećivala puka svjesnost neposredne blizine cijele te industrije.

Asimetrija sadrži mnogo interteksta, i u naznakama i u prilično dugim citatima. U kontekstu romana, to me se dojmilo kao vrlo smiono i vrlo umjesno. Što čitate dok pišete?

Čitam pisce čiji stil volim pa mi služe kao uzori, uključujući Flauberta, Saula Bellowa, Johna Updikea, Richarda Yatesa i Johna Cheevera. U više sam navrata iščitala sve pjesme Louise Glück, tijekom godina prožele su ton mog pisanja i djelovale mu na ritam. Dok sam pisala Asimetriju, negdje mi je u glavi cijelo vrijeme odzvanjao ogled Zadie Smith “Dva puta za roman”, kao i mnogi drugi prikazi i ogledi kritičara koje cijenim. (U našoj ćete kući posvuda naći hrpe časopisa The New York Review of Books, The London Review of Books i The New Yorker. Moja trogodišnja kći voli bojiti crteže i karikature.)

Među tekstovima prenesenim u Asimetriji ulomci su iz djela Marka Twaina, Alberta Camusa, Hanne Arendt, Prima Levija i drugih: tu su da bih dočarala što je oblikovalo Aliceine književne početke. I čitatelj romana čita tekstove koje Alice čita, kao da joj gleda preko ramena. Književnost je za Alice i užitak i sredstvo u nastojanju da shvati ljudski rod. Cilj joj je da postane netko tko zna dovoljno o ljudskom rodu da bi i sama mogla napisati knjigu u koju će se čitatelj uživjeti i koja će mu pružiti nove uvide. Citati u “Ludosti” Alice pojačavaju i osjećaj “tjeskobe utjecaja”: tjeskoban osjećaj da su stariji ili priznatiji pisci poput Ezre (ili Camusa ili Twaina) već rekli sve što ona želi reći. Ili da nikad neće pisati onako dobro kao oni. No Alice vlastito iskustvo s Ezrom i čitanje drugih pisaca istodobno potiče, hrabri je da nađe vlastitu temu i o njoj piše najbolje što može.

Biste li željeli otkriti kako bi izgledala vaša kompilacija glazbe za pusti otok?

Samo sam u jedan izbor sigurna, a ta je skladba i na popisu Ezre Blazera: nešto iz Albénizove Iberije u izvedbi Daniela Barenboima. Radi se o prekrasnu ciklusu klavirske glazbe koji me podsjeća na vrijeme kad sam živjela na Manhattanu i prvi put ga čula u izvadcima u prodavaonici Tower Recordsa koja odavno više ne postoji. Kupila sam CD, kod kuće sam ga neprestano vrtjela i čudila sam se kako se, kao što Ezra kaže: “svaki komad gradi na prethodnome, samostalni su, a opet bogatiji kad se slušaju kao cjelina i sve vas boli kako taj intenzitet raste.”

Lisa Halliday
Asimetrija

Zapanjujuć debitantski roman književne junakinje našeg doba.
Prolistajte knjigu