Novi roman ugledne prevoditeljice i prozaistice Marije Paprašarovski u jednoj je mjeri novum naše suvremene književne produkcije. Oblikovan stihovima, a opet s jasnom narativnom crtom koja se ne lomi u pjesničkom poretku, nego se, posve suprotno nastavlja u proznu Arijadninu nit po kojoj ćemo proći, ili točnije, biti provedeni kroz zamršenu, melankoličnu i razgovorljivu šumu vještom rukom autorice.

Spisateljica je iznimno opremljena literarnim znanjem, iskustvom čitanja i prevođenja, dugotrajnim i gotovo transcedentalnim boravcima u tuđim tekstovima, prevodila je mnogo i zadivljujuće uspješno, tako da ovaj roman nalazi svoje mjesto unutar jednog već čvrsto posloženog profesionalnog i autorskog svijeta. S druge strane, krhkost njegove tekstualne izvedbe, stanovita radikalna redukcija na razini količine teksta, te njegova potreba da se uđe u živi razgovor i isto takvo tumačenje svijeta oko sebe u zanimljivom su i napetom kontrapunktu.

Pred nama je suptilno ispisana povijest nekoliko ljubavi, nekoliko putovanja i tek jedne, ali životne, ključne, sudbinske predanosti. One spram umjetnosti.