Jedan je stari hrvatski pisac napisao prijatelju da je neke svoje radove predao “plamenu pakla”. Bile su to pjesme koje mu se nisu dopale, smatrao ih je lošim, nezrelim, možda samo – osrednjim. Bio je to Hanibal Lucić, Hvaranin.
Drugi je stari hrvatski pisac također strasno obračunao sa svojim knjigama, u nekom trenutku privatne demonologije – ili je njegovom rukom u tom trenu upravljao anđeo? Ne vjerujem da bi se anđeli bavili spaljivanjem knjiga, bilo čijih, bilo kada. Dotični je u plamen bacio (baš me zanima gdje je bila ta vatra – u kaminu? Ili ih je sa zidina bacao u more, odakle je motrio kako ih nose valovi) većinu svojih ranijih radova, jer ih nije držao dovoljno kršćanskim. Istina, vrvjele su te Gundulićeve mlade melodrame mitloškim zapletima, zgodnim nimfama i božicama, čudovištima iz sjene, pa ih je u tom duhu i nazvao: “porodima od tmine.”
Dok su se izvodile u Gradu, bio je poznat, rado izvođen autor, pa ipak, u duhu novog doba, novom pokajanju, novim “suzama” i “plačevima” koje će iz očiju lijepih svetica osobito često teći u baroku, Arijadne, Kleopatre, Čerere i slične mitološke heroine jednostavno više nisu bile “in.” Istina, nikada se njihove sjene nisu do kraja maknule iz književnosti koja, htjela ili ne, ne može bez mita. Vergilije je, kažu htio spaliti Eneidu, ali ga je smrt u toj nakani preduhitrila. Vjerojatno je i on u epu vidio previše mana, da ne kažemo kako nije stigao opisati vjenčanje glavnog junaka i obećane mu zaručnice, Lavinije, čiju sjenu sretnemo tek u Danteovom Paklu.
Povijest književnosti u nekoj je mjeri povijest paleža, “plamena pakla”, pougljenenih papira u kaminima, književnika ljutih i ogorčenih na same sebe. Mnogo današnjih pisaca o svojim ranijim knjigama govori s izvjesnim gađenjem, naglasivši da ih nakon objave i ne pogleda. Zašto su vlastite, nekoć strasno pisanje knjige tako odbojne onima što su ih stvarali? Stare knjige gore su od bivših žena: sam pogled na njih izaziva nelagodu.
Ni ja nisam baš luda za time da zavirujem u svoje nekoć objavljene knjige. Sjećam se posljednjeg trenutka nježnosti kad je ljetos iz tiskare stigla moja mala knjiga, moj “libellus” More ili san gdje sam pustila mašti na volju, da ne izlazi iz mora, da se ne makne s plaže, da ljeto nikada ne prođe, da uvijek bude balancana, pomidora, lovora i ružmarina na dohvat ruke. I kumpira, manje glamuroznog, tim više neophodnog kod dobrog ručka. I da svira Santana na gramofonu i da se pije gin-tonik dok se kuha. Što više čovjek može poželjeti? Vjerujem, mnogo toga, ali ne u Moru ili snu.
Čitam upravo Murakamijeve zapise o tome kako je postao – i ostao pisac. Jer postati piscem, kaže Murakami, nije neki osobiti problem: više ili manje svatko može napisati bar jednu knjigu ako mu kakva priča padne na pamet, no poanta je u tome da onda tu radnju pisanja usrdno, desetljećima ponavljate i objavljujete nove i nove knjige. Što se Murakamija tiče, tim bolje što su deblje. I on je malko neodređen po pitanju odnosa prema knjigama iz prošlosti. Recimo da nije pretjerano emotivan kad govori o njima. Samo što on i tako nije pretjerano emotivan. Kao pisac, a možda i kao čovjek, nastoji stvari pojednostaviti, kako bi mu u priče mogle ući one prave, velike emocije, a ne one male, koje samo troše energiju.
Premda ne govori o paležu, Murakami spominje gubitak cijelog rukopisa. Koliko sam shvatila, nakon toga nije sjeo na obalu rijeke i plakao. Jednostavno je dotičnu knjigu od prvog do zadnjeg retka napisao iznova. Bio je više nego zadovoljan rezultatom i kasnije, kad je ipak pronašao rukopis, zaključio kako je nova verzija bolja od stare. Nema tog “Mora ili sna” koje bi mi priuštilo sliku Murakami-sna kako u nekoj rupi u snijegu, u potpunoj bjelini, zakapa svoje stare knjige koje je omrznuo. No, osjećam da bi prije posegnuo za nekom zemaljskom pukotinom kada bi se neke priče iz prošlih vremena htio riješiti nego za “plamenom pakla”. Pakao prepušta mašti, kao Dante. Premda, Murakami nije sebe sjedeći noćima za kuhinjskim stolom i pišući romane nakon što bi završio s poslom u jazz-baru zamišljao u Danteovoj koži. Uzori su mu bili “jednostavniji”, “transparentniji”, američki pisci – poput Chandlera, Keruacka.
U svijetu pisaca granice i nisu toliko jasne koliko se čini onima što se nađu pred debelim povijestima književnosti. Pišete dobro ill loše, i to je sve. Svejedno u kojem ste stoljeću živjeli. Ili ćete tek živjeti. A žudnja za paljenjem knjige također se oduvijek javljala: možda bi i Homer poželio spaliti vlastite epove, samo da je postojao i da je bio tek jedan. Ovako, ne znamo i ne možemo znati. Bilo je više Homera i svi su se prema svojim djelima osjećali različito. Roberto Calasso, u trenutku nadahnuća, utvrdio je kako je pravi autor Ilijade i jedina osoba koja je mogla sagledati stvari iznutra i izvana bila – lijepa Helena. Još jedna u baroku prešućena mitološka heroina. Što neće zaustaviti baroknog dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića da jednu od svojih ljepših pjesama posveti baš njoj – ali ostarjeloj. Stara Helena gleda se u zrcalo i misli: da je ovako izgledala kad ju je ugledao trojanski kraljević, ne bi stradali toliki junaci, niti bi izgorjela Troja. I Paris bi bio živ. Ne bi toliki grči heroji potom gorjeli na lomačama, niti bi se Troja, poput knjige, srela s “plamenom pakla”. Svijet bi bio osiromašen za jednu dimenziju budućnosti, za jedan tip čovjeka, koji je taj užas preživio: lukavog Odiseja. Ne bi nam bilo lako da bar nekad bar malo nismo lukavi.
I ne spalimo knjigu kad nam dođe.
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju. (Likovi: Calasso, Thalassa, Tiepolo, Proust, Pariz, Baudelaire, Ea, Sindbad, Wagner, Stravinski, Brodski, Pound, Matoš, nimfe, Afrodita, mudri starci)
Što povezuje Petra Hektorovića, Petra Zoranića i Antuna Šoljana? Što povezuje književnike iz davnina s modernim pripovjedačem? I postoji li neka tajna veza kojom možemo premostiti stoljeća i prepoznati pisce iz davnina u modernom? Da, oni su pobratimi iz svemira, povezani nevidljivom pupkovinom, zvanom “hrvatska književnost”.
— Piše Milana Vuković Runjić
Michel Faber utjelovljenje je identitarne polivalentnosti. Rođen u Nizozemskoj, odrastao je u Australiji, danas nosi britansko državljanstvo, a kao nacionalnoga ga pisca svojataju i Škoti
Sunčanog ljetnog dana s neba padne gromada leda i ubije ženu na kućnoj verandi. Jedna životna priča okrutno se prekida, a osmogodišnja Saara ostaje bez
