Dan: 1. prosinca 2023.

SEZONA URAGANA: Noir u sjenama ruralnog Meksika

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Izdanja

Kažu da tamo vlada kaos, da samo što nisu poslali vojsku da uvede reda. Pričaju da su ljudi poludjeli od vrućine, da vrijeme nije normalno, već je svibanj, a ni kapi kiše. Da će sezona uragana biti opaka. Da je za sve te nedaće koje su ih zadesile kriva loša energija, neki urok ili nešto: obezglavljeni, raščetvoreni, tijela zamotana u deke, tijela u crnim vrećama, koja osvanu pokraj ceste ili u brzo iskopanim jamama ili na poljima oko sela. Poginuli u pucnjavi i sudarima i osvetama između narkoklanova; silovanja, samoubojstva, zločini iz strasti kako kažu novinari…

Čije tijelo u kanalu pored šećerane pronalazi grupa surovih dječaka, i što na beživotnom licu znači nepomični – smiješak? Prvi put objavljen pod naslovom Temporada de huracanes na proljeće 2017., u maestralnom se hrvatskom prijevodu Ele Varošanec Krsnik debitantski roman Fernande Melchor javio taman uoči Noći vještica, i o vještičjim poslima dijelom pripovijeda. No je li riječ o vračarama koje na životu održavaju drevna ženska znanja, izgnanicama iz okoštalog praznovjernog društva, ili ljubavnicama đavla glavom, bradom i rogovima? Sezona uragana vrtloži se u sudaru prekrasne stilistike i tematskog užasa, izaziva svoje čitatelje i čitateljice onako kako to umije samo najbolja književnost, a sigurno je na kraju jedino da za stravom čovjek ne treba posezati u onostrano; dovoljno je poviriti u vlastiti mrak.

Zvali su je Vještica, baš kao i njezinu majku: Mala Vještica kada je stara započela s poslom vidanja i vradžbina, a samo Vještica kada je ostala sama, one godine kada je došlo do erozije…

“Književnost ima moć promijeniti stvarnost, ali forma je takva da se to odvija sporo; glavu po glavu,” izjavila je svojedobno Melchor, govoreći o svojoj književnoj poetici i politici. Rođena i odrasla u lučkom gradu Veracruz, Melchor kontinuirano crpi ne samo iz iskustava krajnosti sreće i nasilja svog materinjeg područja, nego iz kulture pripovijedanja koja je ondje duboka i važna. “Postoji poezija u tim izrazima, čak i onim najvulgarnijim,” rekla je prošle godine u intervjuu, a pronalaženje poetskog u grozomornom najsnažnije se osjeti, pali kožu i otvara um, upravo u Sezoni uragana.

Sama proza je gusti odron u bezdan, nepunih dvije stotine stranica literarnog uragana koji je knjizi priuštio mjesto pri ili na samome vrhu prestižnih nagradnih izbora (International Literature Award 2019, International Booker Prize 2020, National Book Award za prijevodnu književnost 2020). Od početka studenog 2023. godine dostupna je i filmska adaptacija romana u koprodukciji Netflixa i meksičke kompanije Woo Films, za koju je scenarij raspisala Daniela Gómez, dok režiju potpisuje nagrađivana meksička redateljica Elisa Miller. No prije urona u kinematografski prijenos ove hipnotičke priče, vrijedi pročitati romaneskni original Fernande Melchor.

“Ovo je Meksiko iz McCarthyjevog Prljavog meridijana ili Bolañovog 2666. No ‘iskonski urlik’ glasa Fernande Melchor, kombinacija tjeskobe i bijesa, nepogrešivo je i istinski njezin.”
—Sam Sacks, The Wall Street Journal

PREVODITELJSKA CRTICA Ele Varošanec Krsnik

Sezona uragana prva je knjiga u koju sam žarko željela uroniti svojim prevoditeljskim alteregom; roman koji me posve obuzeo i savladao, prožvakao i ispljunuo, rastavio i sastavio, ali sastavio s nekim dodatnim dijelovima. Riječ je o romanu o najnižim ljudskim porivima, o najgoroj bijedi (nama nezamislivoj), sitnoj svakodnevnoj zloći, (auto)homofobiji, zlostavljanju, mizoginiji… No prije svega o ljudima i ljudskom. O onome što nas pokreće, motivira, razara. Brutalan je i bolan, ali ne egzibicionistički nego iskreno.

Dok čitaš roman Fernande Melchor likovi postaju ljudi od krvi i mesa. Vidiš Guštericu, ružnu i tamnoputu, s dugom ravnom blistavom kosom, i sjediš s njom u prostoriji, a njezin bijes i nemoć ulazi ti u svaku poru tijela. Viriš kroz prozor dok Luismi, koštunjav, kuštrav i ružan kao noć, spava u svojoj sklepanoj sobici. Sjediš s Vješticom u prljavoj kuhinji dok ti vari čaj za neku boljku. Osjećaš smard i trulež. I beskrajnu tugu drugosti, neželjenosti, nepripadnosti. Stojiš uz Normin bolnički krevet i čvrsto joj stisneš ruku. Možeš ti to.

I jesu li potleušice La Matose mjesto na kojem se želiš naći? Naravno da nisu, što je samo razlog više da upravo tamo budeš. Ovo je knjiga koju morate, morate pročitati! Ozbiljno vam kažem! Odite odmah u Vuković & Runjić, u knjižaru ili webshop i kupite je, čitajte je, utopite se u njoj!

 

Sezona uragana

Fernanda Melchor

Sezona uragana

Dodaj u košaricu

CALASSO

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

I.

KAD MALO BOLJE POGLEDATE TO PREZIME, ima u njemu nešto od Thalasse – Talase, pradavne grčke božice mora, koja je doslovce more, ali ženskog roda. Talasa je starija od mita, ona mu prethodi, ona je praroditeljica nimfi, mudrih morskih staraca, ali i Afrodite, koju je more naplavilo na obale Cipra. Normalno je da onaj što u sebi nosi Thalassu, napiše i ove riječi: “Nevidljivo je toliko prostranije od vidljivog… To vrijedi i za jezik. Samo zato što jezik baca sjenu dulju od sebe, i nedohvatniju, izgovoreni svijet zadržava i obnavlja svoju magiju.”

Tko bi to izgovorio, ako ne Thalassa? Calasso je već drugo ljeto pokopan na groblju sa svih strana okruženim Thalassom, na mletačkom groblju. Niz desetljeća, od sredine osamdesetih, proveo je u valovima svojih knjiga, ostavljajući ih na žalu zainteresiranim nimfama. O čemu je pisao? To je nikad viđen, samo njegov način. Kao kad bi more pisalo valovima. Calasso je pisao priče o mitovima, bogovima mudracima, pjesnicima, filozofima, obujmio je svojim unutarnjim prostranstvom poput Talasse indijsku, babilonsku i grčku mitologiju, ruševine drevnih gradova, nastanak svijeta od blata u dolinama velikih rijeka: potom se obrušio u nama bliže mitove, one koje zovemo “poviješću”: baroka, prosvjetiteljstva, moderniteta. U slikarstvo, glazbu, poeziju. Od Tiepola i Prousta do vječnosti. Opsežnu je knjigu posvetio samo Baudelaireovom Parizu, nalazeći u njemu dovoljno tkanja za mitove kao i u Tiepolovim freskama, dovoljno magije kao u svijetu bogova čija imena imaju tek dva slova: Ea.

II.

Calasso-Talasso brodio je četrdesetak godina unutarnjim morima, poput Sindbada o kojem je pisao potkraj života, uvijek pričajući o njima, uvijek misleći o njima. Slao mi je svoje knjige s malim i toplim posvetama. Neke su bile diskretne i meko uvezane, neke divot-izdanja s labirintima slika i kipova. Zadovoljan u svojim labirintima, u svojoj nakladničkoj kući Adelphi, ali i sa svojim hrvatskim nakladnicima, sluteći da možda ne ostvarujemo neku mitsku prodaju njegovih rafiniranih, eruditskih djela, koja traže i vrijeme i znanje: učenog čitatelja. Ili onog koji želi učiti. Calassovi firentinski roditelji bili su ministri obrazovanja i sveučilišni profesori, njegova mama prevodila je njemačke romantičare, sa svih je strana bio ušuškan kulturom, već s 12 godina oduševljava nekog padovanskog profesora, podsjeća me na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Janusa Pannoniusa.

Dok čekam autobus na Črnomercu, listam ga i žalujem za njime na njegovom morskom groblju. Kakvo je to uopće mjesto, mislim, posljednje počivalište, na kojeg možete stići samo brodicom? Je li dovoljno često posjećeno (osim turista kojih sigurno ima, jer tamo su uz Calassa, Wagner, Stravinski, Brodski, Ezra Pound) od onih kojima je zbilja stalo, dolaze li oni tu i tamo s ružom na otočić svetoga Mihaela, koji iz visina izgleda kao sushi: svaka je grobnica zrno riže. Calasso u nas ne može naći previše čitatelja, ali kada smo računali, postotak je blizu talijanskom, samo što je nas toliko manje od njih. Jedva nas je više nego u njegovom Milanu i okolici koja plamti od industrije.

Nikada nisam Calassa vidjela u Milanu, samo na Sajmu knjiga u Frankfurtu i u vili na jezeru Garda. Kad smo se upoznali, rekao je da mu se čini kako dobro rezoniramo, moj unutarnji svijet i njegov. Kad ste mladi takve lijepe riječi uzimate pod normalno. Mislite, “Čut ću ih još puno! Ljudi će mi samo prilaziti i govoriti mi nešto lijepo.” Kasnije, ogladnite za lijepim riječima, ali one ne dolaze više kao prije. Ostarite jer je lijepih riječi za vas ponestalo. Ne možemo bez ljepote, to je znao Matoš, još jedan Talasa, iz Tovarnika, ušuškan “lavežom malih kerova”, to je znao Calasso. Ostavio nas je u čudu građevine svojih knjiga, s Neimenjivom sadašnjosti na kraju. “Sadašnjost.” Nakon kolutanja mitovima i prošlosti, zmija se ugrizla za rep i zatekla na svjetlu ovoga trenutka. Koji je počeo nakon 1945. Je li nam lijepo? Je li nam dobro? Pustimo Thalassu da odgovara na tako teška pitanja ili neki od njezinih mudrih staraca. U međuvremenu, neka nam u svome krilu čuva Calassa.

 

Neimenjiva sadašnjost

Roberto Calasso

Neimenjiva sadašnjost

Dodaj u košaricu

ZAŠTO SPALITI SVOJU KNJIGU?

Posted on 1 prosinca, 2023 by - Ljepota slova

Haruki Murakami
I.

Jedan je stari hrvatski pisac napisao prijatelju da je neke svoje radove predao “plamenu pakla”. Bile su to pjesme koje mu se nisu dopale, smatrao ih je lošim, nezrelim, možda samo – osrednjim. Bio je to Hanibal Lucić, Hvaranin.

Drugi je stari hrvatski pisac također strasno obračunao sa svojim knjigama, u nekom trenutku privatne demonologije – ili je njegovom rukom u tom trenu upravljao anđeo? Ne vjerujem da bi se anđeli bavili spaljivanjem knjiga, bilo čijih, bilo kada. Dotični je u plamen bacio (baš me zanima gdje je bila ta vatra – u kaminu? Ili ih je sa zidina bacao u more, odakle je motrio kako ih nose valovi) većinu svojih ranijih radova, jer ih nije držao dovoljno kršćanskim. Istina, vrvjele su te Gundulićeve mlade melodrame mitloškim zapletima, zgodnim nimfama i božicama, čudovištima iz sjene, pa ih je u tom duhu i nazvao: “porodima od tmine.”

Dok su se izvodile u Gradu, bio je poznat, rado izvođen autor, pa ipak, u duhu novog doba, novom pokajanju, novim “suzama” i “plačevima” koje će iz očiju lijepih svetica osobito često teći u baroku, Arijadne, Kleopatre, Čerere i slične mitološke heroine jednostavno više nisu bile “in.” Istina, nikada se njihove sjene nisu do kraja maknule iz književnosti koja, htjela ili ne, ne može bez mita. Vergilije je, kažu htio spaliti Eneidu, ali ga je smrt u toj nakani preduhitrila. Vjerojatno je i on u epu vidio previše mana, da ne kažemo kako nije stigao opisati vjenčanje glavnog junaka i obećane mu zaručnice, Lavinije, čiju sjenu sretnemo tek u Danteovom Paklu.

Povijest književnosti u nekoj je mjeri povijest paleža, “plamena pakla”, pougljenenih papira u kaminima, književnika ljutih i ogorčenih na same sebe. Mnogo današnjih pisaca o svojim ranijim knjigama govori s izvjesnim gađenjem, naglasivši da ih nakon objave i ne pogleda. Zašto su vlastite, nekoć strasno pisanje knjige tako odbojne onima što su ih stvarali? Stare knjige gore su od bivših žena: sam pogled na njih izaziva nelagodu.

Ni ja nisam baš luda za time da zavirujem u svoje nekoć objavljene knjige. Sjećam se posljednjeg trenutka nježnosti kad je ljetos iz tiskare stigla moja mala knjiga, moj “libellus” More ili san gdje sam pustila mašti na volju, da ne izlazi iz mora, da se ne makne s plaže, da ljeto nikada ne prođe, da uvijek bude balancana, pomidora, lovora i ružmarina na dohvat ruke. I kumpira, manje glamuroznog, tim više neophodnog kod dobrog ručka. I da svira Santana na gramofonu i da se pije gin-tonik dok se kuha. Što više čovjek može poželjeti? Vjerujem, mnogo toga, ali ne u Moru ili snu.

II.

Čitam upravo Murakamijeve zapise o tome kako je postao – i ostao pisac. Jer postati piscem, kaže Murakami, nije neki osobiti problem: više ili manje svatko može napisati bar jednu knjigu ako mu kakva priča padne na pamet, no poanta je u tome da onda tu radnju pisanja usrdno, desetljećima ponavljate i objavljujete nove i nove knjige. Što se Murakamija tiče, tim bolje što su deblje. I on je malko neodređen po pitanju odnosa prema knjigama iz prošlosti. Recimo da nije pretjerano emotivan kad govori o njima. Samo što on i tako nije pretjerano emotivan. Kao pisac, a možda i kao čovjek, nastoji stvari pojednostaviti, kako bi mu u priče mogle ući one prave, velike emocije, a ne one male, koje samo troše energiju.

Premda ne govori o paležu, Murakami spominje gubitak cijelog rukopisa. Koliko sam shvatila, nakon toga nije sjeo na obalu rijeke i plakao. Jednostavno je dotičnu knjigu od prvog do zadnjeg retka napisao iznova. Bio je više nego zadovoljan rezultatom i kasnije, kad je ipak pronašao rukopis, zaključio kako je nova verzija bolja od stare. Nema tog “Mora ili sna” koje bi mi priuštilo sliku Murakami-sna kako u nekoj rupi u snijegu, u potpunoj bjelini, zakapa svoje stare knjige koje je omrznuo. No, osjećam da bi prije posegnuo za nekom zemaljskom pukotinom kada bi se neke priče iz prošlih vremena htio riješiti nego za “plamenom pakla”. Pakao prepušta mašti, kao Dante. Premda, Murakami nije sebe sjedeći noćima za kuhinjskim stolom i pišući romane nakon što bi završio s poslom u jazz-baru zamišljao u Danteovoj koži. Uzori su mu bili “jednostavniji”, “transparentniji”, američki pisci – poput Chandlera, Keruacka.

III.

U svijetu pisaca granice i nisu toliko jasne koliko se čini onima što se nađu pred debelim povijestima književnosti. Pišete dobro ill loše, i to je sve. Svejedno u kojem ste stoljeću živjeli. Ili ćete tek živjeti. A žudnja za paljenjem knjige također se oduvijek javljala: možda bi i Homer poželio spaliti vlastite epove, samo da je postojao i da je bio tek jedan. Ovako, ne znamo i ne možemo znati. Bilo je više Homera i svi su se prema svojim djelima osjećali različito. Roberto Calasso, u trenutku nadahnuća, utvrdio je kako je pravi autor Ilijade i jedina osoba koja je mogla sagledati stvari iznutra i izvana bila – lijepa Helena. Još jedna u baroku prešućena mitološka heroina. Što neće zaustaviti baroknog dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića da jednu od svojih ljepših pjesama posveti baš njoj – ali ostarjeloj. Stara Helena gleda se u zrcalo i misli: da je ovako izgledala kad ju je ugledao trojanski kraljević, ne bi stradali toliki junaci, niti bi izgorjela Troja. I Paris bi bio živ. Ne bi toliki grči heroji potom gorjeli na lomačama, niti bi se Troja, poput knjige, srela s “plamenom pakla”. Svijet bi bio osiromašen za jednu dimenziju budućnosti, za jedan tip čovjeka, koji je taj užas preživio: lukavog Odiseja. Ne bi nam bilo lako da bar nekad bar malo nismo lukavi.

I ne spalimo knjigu kad nam dođe.

More ili san

Milana Vuković Runjić

More ili san

Dodaj u košaricu