LINCOLN U BARDU: Sumanuta simfonija žalovanja
George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862.
Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u noći dolazi na groblje posjetiti tijelo svog sina koje čeka pogreb, o čemu u nizu bravuroznih monologa pripovijedaju glasovi duhova zarobljenih na groblju.
— piše Dora Levačić
“Još uvijek nisam odustao od čitanja, ali počinjem misliti da je autor uzeo LSD prije pisanja ovog romana. Ili sam ga možda ja trebao uzeti prije čitanja”, piše jedan od zapanjenih čitatelja romana Lincoln u bardu na društvenoj mreži Goodreads.
Formu svog prvog romana George Saunders i sam je prozvao sumanutom, uz priznanje da se opirao jednostavnom narativnom pristupu u stilu “Jedne tamne noći, Abraham Lincoln, predsjednik SAD-a, kriomice je ušao na mračno groblje”. Umjesto toga, naraciju je razlomio na više glasova koji u nizu monologa govore o događanjima jedne noći na vašingtonskom groblju Oak Hill. U audio-veziji romana glasove likovima duhova posudili su brojni poznati glumci i glumice, među kojima su Nick Offerman, David Sedaris, Ben Stiller, Lena Dunham, Miranda July, Susan Sarandon i Julianne Moore, a jednom od trojice protagonista glas je dao Saunders.
Za okosnicu radnje uzeo je stvarni događaj: smrt jedanaestogodišnjeg sina Abrahama Lincolna i govorkanja lokalnih stanovnika o tome da je tugom pokošeni otac nekoliko puta navraćao do grobnice pokušavajući komunicirati s duhom svog sina Willieja.
Većina glasova koji o tome pripovijedaju pripada sablastima koji obitavaju na groblju nakon smrti – otud i “bardo” u naslovu, koji aludira na budistički pojam prijelaznog stanja svijesti. Pokojnima zarobljenima na groblju predsjednikovi dolasci pomalo mijenjaju shvaćanje o tome gdje se nalaze, što ih tjera na naricanje nad vlastitim životima koje varira od srceparajućeg do urnebesnog.
Oduševljenih čitateljica i čitatelja Lincolna u bardu ipak je puno više nego nezadovoljnih — uključujući Thomasa Pynchona, Kazua Ishigura, Margaret Atwood i Zadie Smith — pa tako i u žiriju nagrade Man Booker, koji je 2017. nagradu dodijelio Saundersu za ovaj roman prvijenac. Kritičari odavno Saundersa prozivaju superherojem suvremene fikcije, a među ranim obožavateljima našao se i David Foster Wallace koji ga je prozvao najuzbudljivijem američkim piscem.
Najpoznatiji kao majstor kratke priče, Saunders je u romanu prvijencu napravio korak dalje od opusa koji je dotad plesao unutar i oko okvira znanstvene fantastike i društvene satire. U Lincolnu u bardu njegove standardne bravure o radničkoj klasi i ostalim potlačenima i nesretnima u još moćnijim bojama pokrivaju općeljudski spektar.
Saundersa je za scene Lincolnovog oplakivanja sinove smrti inspirirala Michelangelova La pietà, a bol Abrahama Lincolna simbolizira bol svakog stanovnika barda — u jeku Američkog građanskog rata on se bori s pitanjem kako nastaviti borbu nakon ovakvog gubitka i ima li ona smisla, dok se svi ostali u suštini pitaju slično: kako u prijelomnim točkama pronaći snagu za nastavak.
Roger Bevins III, Hans Vollman i velečasni Everly Thomas, trojica protagonista-vodiča kroz kakofoniju glasova u romanu, zapeli su u bardu u stanjima koja simboliziraju njihove neriješene probleme u vrijeme smrti, i sada ih žive u grotesknom obliku. Uranjanjem u njihovu nesposobnost da prihvate neizbježno, Saundersova sumanuta proza uspijeva natjerati čitatelja da spoznaju o nepovratnosti svakog trenutka prigrli s entuzijazmom.
Tibetanska Knjiga mrtvih koja opisuje bardo-stanja svijesti s jedne strane služi kao opijelo za ispraćanje mrtvih, a s druge kao priručnik za podučavanje živih.
Lincoln u bardu čini se također djeluje dvojako, jer svojom sumanutom simfonijom uspijeva natjerati svakoga da više cijeni ograničene sate koje ima u ovom bardu između rođenja i smrti – i one koji su požalili zbog sati bačenih na čitanje, i one koje roman oduševi.
