Dan: 28. svibnja 2025.

LINCOLN U BARDU: Sumanuta simfonija žalovanja

George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862.

Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u noći dolazi na groblje posjetiti tijelo svog sina koje čeka pogreb, o čemu u nizu bravuroznih monologa pripovijedaju glasovi duhova zarobljenih na groblju.

piše Dora Levačić

“Još uvijek nisam odustao od čitanja, ali počinjem misliti da je autor uzeo LSD prije pisanja ovog romana. Ili sam ga možda ja trebao uzeti prije čitanja”, piše jedan od zapanjenih čitatelja romana Lincoln u bardu na društvenoj mreži Goodreads.

Formu svog prvog romana George Saunders i sam je prozvao sumanutom, uz priznanje da se opirao jednostavnom narativnom pristupu u stilu “Jedne tamne noći, Abraham Lincoln, predsjednik SAD-a, kriomice je ušao na mračno groblje”. Umjesto toga, naraciju je razlomio na više glasova koji u nizu monologa govore o događanjima jedne noći na vašingtonskom groblju Oak Hill. U audio-veziji romana glasove likovima duhova posudili su brojni poznati glumci i glumice, među kojima su Nick Offerman, David Sedaris, Ben Stiller, Lena Dunham, Miranda July, Susan Sarandon i Julianne Moore, a jednom od trojice protagonista glas je dao Saunders. 

Za okosnicu radnje uzeo je stvarni događaj: smrt jedanaestogodišnjeg sina Abrahama Lincolna i govorkanja lokalnih stanovnika o tome da je tugom pokošeni otac nekoliko puta navraćao do grobnice pokušavajući komunicirati s duhom svog sina Willieja.

Većina glasova koji o tome pripovijedaju pripada sablastima koji obitavaju na groblju nakon smrti – otud i “bardo” u naslovu, koji aludira na budistički pojam prijelaznog stanja svijesti. Pokojnima zarobljenima na groblju predsjednikovi dolasci pomalo mijenjaju shvaćanje o tome gdje se nalaze, što ih tjera na naricanje nad vlastitim životima koje varira od srceparajućeg do urnebesnog.

Oduševljenih čitateljica i čitatelja Lincolna u bardu ipak je puno više nego nezadovoljnih — uključujući Thomasa Pynchona, Kazua Ishigura, Margaret Atwood i Zadie Smith  — pa tako i u žiriju nagrade Man Booker, koji je 2017. nagradu dodijelio Saundersu za ovaj roman prvijenac. Kritičari odavno Saundersa prozivaju superherojem suvremene fikcije, a među ranim obožavateljima našao se i David Foster Wallace koji ga je prozvao najuzbudljivijem američkim piscem.

Najpoznatiji kao majstor kratke priče, Saunders je u romanu prvijencu napravio korak dalje od opusa koji je dotad plesao unutar i oko okvira znanstvene fantastike i društvene satire. U Lincolnu u bardu njegove standardne bravure o radničkoj klasi i ostalim potlačenima i nesretnima u još moćnijim bojama pokrivaju općeljudski spektar. 

Saundersa je za scene Lincolnovog oplakivanja sinove smrti inspirirala Michelangelova La pietà, a bol Abrahama Lincolna simbolizira bol svakog stanovnika barda — u jeku Američkog građanskog rata on se bori s pitanjem kako nastaviti borbu nakon ovakvog gubitka i ima li ona smisla, dok se svi ostali u suštini pitaju slično: kako u prijelomnim točkama pronaći snagu za nastavak.

Roger Bevins III, Hans Vollman i velečasni Everly Thomas, trojica protagonista-vodiča kroz kakofoniju glasova u romanu, zapeli su u bardu u stanjima koja simboliziraju njihove neriješene probleme u vrijeme smrti, i sada ih žive u grotesknom obliku. Uranjanjem u njihovu nesposobnost da prihvate neizbježno, Saundersova sumanuta proza uspijeva natjerati čitatelja da spoznaju o nepovratnosti svakog trenutka prigrli s entuzijazmom.

Tibetanska Knjiga mrtvih koja opisuje bardo-stanja svijesti s jedne strane služi kao opijelo za ispraćanje mrtvih, a s druge kao priručnik za podučavanje živih.

Lincoln u bardu čini se također djeluje dvojako, jer svojom sumanutom simfonijom uspijeva natjerati svakoga da više cijeni ograničene sate koje ima u ovom bardu između rođenja i smrti – i one koji su požalili zbog sati bačenih na čitanje, i one koje roman oduševi.

PRIJATELJ: Filozofski slalom između tuge i humora

Prijatelj je neobično pristupačan slalom misli i opažanja o teškim temama prožet humorom, koji je Sigrid Nunez donio slavu i status autorice suptilnog remekdjela.

Ova priča o spisateljici koju nakon samoubojstva najbližeg prijatelja zadesi briga o njegovom psu čita se lako i napeto, kao bajka i knjiga aforizama u jednom.

— Piše Dora Levačić

 

Životna priča Sigrid Nunez, američke spisateljice njemačko-panamsko-vijetnamskih korijena, jedna je od onih koje ne više tako mladim piscima-u-povoju ulijevaju nadu da nikada nije kasno. Prvi roman objavila je sa 44 godine, a značajnu slavu doživjela je u dobi od 67 godina, sa sedam objavljenih knjiga iza sebe. Među književne zvijezde lansirao ju je 2018. roman Prijatelj, neočekivani bestseler koji je kritika prozvala suptilnim remekdjelom i koji joj je donio Nacionalnu književnu nagradu za fikciju.

Prijatelj je 2024. i ekraniziran, s Billom Murrayem, Naomi Watts i njemačkom dogom po imenu Bing u glavnim ulogama, u režiji Scotta McGeheeja i Davida Siegela. Film, koji se u kinima prikazuje od ožujka 2025., u svom kratkom kino-vijeku osvojio je nekoliko festivalskih nagrada i naišao na niz pozitivnih kritika, s ocjenom od 84% na platformi Rotten Tomatoes, a glumu doge Bing kritičari su ocijenili najboljom psećom glumom od one psa Messija u filmu Anatomija pada iz 2016. I predzadnji roman Sigrid Nunez, What Are You Going Through (2020.), na filmsko platno prenio je 2023. Almodóvar, pod naslovom Susjedna soba (The Room Next Door), s Tildom Swinton i Julianne Moore u glavnim ulogama.

Nunezine introspektivne misli uvijaju se i nižu u slalomu koji je istovremeno virtuozan i spokojan, melankoličan i zabavan, pristupačan i dubok, a čita se lako i napeto kao knjiga aforizama i bajka u jednom. Prijatelj je opravdano dobio etiketu nenametljivog remekdjela: emotivno suzdržanim stilom obuhvatio je i ljubav i smrt i sve između.

Protagonisticu i pripovjedačicu romana, neimenovanu književnicu i profesoricu kreativnog pisanja, nakon samoubojstva najbližeg prijatelja i mentora zadesi briga o njegovom psu Apolonu, staroj dogi teškoj 80 kila. Dok pas tiho tuguje za svojim vlasnikom, a pripovjedačica za prijateljem, prijeti im izbacivanje iz stana jer žive u zgradi u kojoj je zabranjeno držati kućne ljubimce. U početku neoduševljena idejom da brine o ogromnom deprimiranom psu, pripovjedačica pomalo dopušta ljubavi i empatiji da pobijede sve početne uskogrudnosti, poput brige o dlakama na kauču.

Cijeli ti stan smrdi na psa, kaže mi netko tko je došao u posjetu. Kažem da ću to riješiti. I rješavam, tako da nikad više ne pozivam tu osobu.

Ovaj opis pokriva dobar dio radnje, jer se ono najvažnije u Prijatelju događa u pitkom filozofskom vrludanju među temama prijateljstva, ljubavi, starenja, smrti, književnosti i umjetnosti. U čudnovatoj strukturi romana neupadljivo se pretapaju dijelovi pisani u drugom licu – “ti” kojem se pripovjedačica obraća je prijatelj kojeg više nema ili Apolon – s onima pisanima u trećem i prvom licu. Nunez tako zakulisno dočarava izgubljenost koja ostaje nakon gubitka omiljenog sugovornika, stvarajući dojam velike izoliranosti i tuge pripovjedačice, a da o tome nikad izravno ne govori.

Lutalice, tako jedan pisac kojeg sam nedavno čitala zove one koji, iz ovog ili onog razloga, i bez obzira na to što su prije priželjkivali u životu, nikad zapravo ne postanu dijelom života, ne onako kao što to postane većina ljudi. Možda imaju ozbiljne veze, možda imaju prijatelje, čak i široki krug prijatelja, možda provode velik dio vremena u društvu. Ali nikad ne stupaju u brak i nikad nemaju djecu. Za blagdane se pridružuju nekoj obitelji ili nekoj skupini ljudi. To traje godinu za godinom dok napokon ne pronađu u sebi snage da priznaju kako bi zapravo najradije ostali sami kod kuće.

Unatoč glavnoj temi žalovanja, Nunezina proza tek je na trenutke mračna, a uglavnom se kreće svjetlijim, čak duhovitim vodama. Humor u Prijatelju neće publiku natjerati u smijeh na glas, ali će izazvati tihi unutarnji hihot koji će čitatelja kao mantra u pozadini pratiti do kraja knjige. Dijelom zen majstorica, a dijelom komičarka, pripovjedačica se stoički ruga trendovima i opsjednutošću statusom u svijetu književnosti. U takvim se opažanjima nalazi i ono o izdavaštvu, koje se uspoređuje sa splavi koja tone i na koju se previše ljudi pokušava popeti, a tu je i bizarna, i ne toliko nezamisliva ideja jednog izdavača o kalendaru koji će krasiti slike golih pisaca.

ČOVJEK KOJI JE SVE VIDIO: Labiriniti pamćenja u socijalističkoj zemlji čudesa

Pouzdano rupičasta priča britanskog povjesničara Saula Adlera koji odlazi na istraživački boravak u DDR 1988. nadrealna je psihološka drama koja kroz atmosferu osobne i političke tiranije ispituje prirodu sjećanja, traume i percepcije.

Među nejasnim predmetima i skokovitim izmjenama prizora koje Saula zbunjuju kao Alisu u socijalističkoj zemlji čudesa, hiponotička proza Deborah Levy istražuje ključno pitanje: tko je uopće Saul Adler i zašto se njegov doživljaj stvarnosti ne poklapa s tuđom?

— Piše Dora Levačić

 

Mladi britanski povjesničar Saul Adler u jesen 1988. nalazi se na legendarnom pješačkom prijelazu na kojem je nastala fotografija Beatlesa s naslovnice albuma Abbey Road, i udara ga auto. Ranjen i krvav, Saul nastavlja kao da se ništa nije dogodilo i paralelno pripovijeda svoju kaotičnu i rupičastu priču.

U iščašenim scenama koje slijede Saul neuspješno zaprosi svoju djevojku Jennifer koja ga ostavlja, vraća se na mjesto nesreće i lipše po Londonu, usput otkrivajući svoj interes za psihologiju Staljina i drugih tiranina, kao i to da je bio žrtva obiteljskog zlostavljanja.

Saul se kroz prostor i vrijeme kreće skokovito i nelogično kao u snu, svjestan da stvari u njegovoj priči nemaju smisla: rezovi su nagli i bez konteksta, u istoj sceni mijenjaju se godišnja doba, zvone fiksni telefoni iskopčani iz struje, polupokretne starice odjednom hitro hodaju, likovi se žale na kišu dok vani sja sunce.

S naglim preseljenjem radnje u Istočni Berlin, gdje se Saul nalazi na dvotjednom istraživačkom boravku i zaljubljuje se u svog prevoditelja Waltera, atmosfera postaje nadrealna — negdje na križanju Alice u zemlji čudesa, Majstora i Margarite, Mullholand Drivea i Trumanovog showa.

U Saulovoj socijalističkoj zemlji čudesa sve vrvi Stasijevim špijunima, briketima ugljena za grijanje, omladinskim brigadama i mladima koji očajnički žele dospjeti do Liverpoola i vidjeti Penny Lane, a tu su i predmeti za koje nije jasno odakle dolaze, ali su iz nekog razloga važni: stetoskop, jaguar, drveni vlakić, biseri koji šapuću iz ladice.

Povrh svih čudnih detalja, Saul očito zna da će Zid uskoro biti srušen i to pokušava saopćiti stanovnicima DDR-a, a povremeno mu se učini da prima signale iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta. Kao što bunilo i san vrve slikama koje povezuje unutarnja logika, tako i Saulova nadrealna priča baca u čitalački trans — iako izmiče razumu, priča je hipnotički protočna.

Kad sam ugazio u vodu, osjetio sam pijesak među prstima. Nastavio sam hodati. Pijesak je još bio tu i zašao sam u vodu do vrata.

“Digni noge, Saule.”

“Izbjegavam kornjaču”, odvratio sam.

“U ovom jezeru nema kornjača.”

Mislim da je kornjača došla iz drugog jezera u drugom vremenu, no i dalje nisam bio spreman stopalima napustiti sigurnost pijeska. Walter je potopio glavu pod vodu i naposljetku sam dignuo noge. Plivali smo mimo visokih stabala prema otoku. Nakon dvadesetak minuta, sav sam drhtao. Voda je bila iznenađujuće hladna. Walter je nekomu mahao. Nije bilo nikoga. No on je nekoga vidio. Mirna, tiha voda nježno se zapjenila.

Jedna od knjiga godine 2019. prema izboru niza američkih i britanskih publikacija, nominiran za nagradu Booker, Čovjek koji je sve vidio jedan je od romana s kojima je Deborah Levy dospjela u šire i uže krugove prestižnih nagrada poput nagrade Booker i Goldsmiths, a njezina djela u više su navrata bila i u užem izboru za nagradu Women’s Prize for Fiction.

Njezina obitelj litavsko-židovsko-britanskog porijekla pobjegla je iz Južnoafričke republike u Britaniju 1968., jer joj je otac kao nepoćudni povjesničar bio pod zabranom djelovanja, a odjeci tih ranih iskustava osjetni su u njenoj prozi. Levy je karijeru započela pišući drame, nakon čega se preusmjerila u prozu svih formata i esejistiku, a njezin stil karakteriziraju nepouzdani pripovjedači i promjenjive perspektive koje se pretapaju.

Čovjek koji je sve vidio pun je ponavljajućih motiva i tema koji ispituju povezanost traume i pamćenja i prirodu percepcije sebe i drugih. Nagovještaj neke vrste psiho-obrata prisutan je od prve stranice, jer je jasno da nešto sa Saulovim pamćenjem i doživljajem svijeta opasno ne valja. Saula bi bolje bilo zvati pouzdano ludim nego nepouzdanim pripovjedačem — njegova nepouzdanost nije samo sredstvo pripovijedanja, nego i ključna tema. Obrat je manje šokantan, ali puno slojevitiji i inventivniji od Fight Cluba ili Shutter Islanda. Zašto Saul Adler ne percipira sebe i svoj život na isti način na koji ga vide i drugi?

Lelujav, poetičan i kaskadno tužan odgovor nazire se u drugoj polovici romana, pod naslovom “Abbey Road, London, lipanj 2016.”, dok Saul leži u bolnici.

 

No ovdje u Euston Roadu nisam bio u vremenu prostoru DDR-a, lebdio sam negdje iznad Amerike. Čuo sam kako se o pješčane sprudove na žalu koji nosi ime Marconi razbijaju valovi dok u Londonu činovnici piju pivo u pivnicama, a filmska industrija puni obližnje tapas-barove. Dok su pacijenti hrkali ili zapomagali, kroza sumračni se bolnički odjel talasao ocean. Vani se zaustavio kamion da s londonske ulice pokupi vreće sa smećem, a ja sam stajao sam na Marconi Beachu. U tom je oceanu bilo tuljana. Nedaleko i svjetionik. Bio je to bolan prostor. Htio sam poći drugamo, možda samo nekoliko kilometara niz obalu. Tu su bare i kuće s daščanom oplatom i barake koje prodaju jastoge. Jennifer hoda pješčanom stazom duž slane močvare blizu obalnog mjesta Wellfleet u Novoj Engleskoj. Leži na trbuhu u visokoj trsci i neutješna je. U zoru se Jennifer nasloni na vrata kuće u drvu i plače. Znam da je svu snagu potrošila na što god leži iza tih vrata. U vrtu je trešnjino stablo. Kad zapuše vjetar, cvjetovi mu padaju kroza svemir poput ružičaste kiše.