Susjedi su kao sjene.
Uvijek prisutni, ali nikada stvarno blizu.
Čujem ih kako hodaju stepeništem.
Čujem ih kako puštaju vodu.
Čujem njihove prigušene glasove.
Ali ne znam njihova imena.
Ne znam njihove priče.

Djelo Susjedi zanimljiv je, neuobičajen i impresivan likovno-pjesnički amalgam koji je teško svediv na jednoznačnu književnu, točnije žanrovsku odrednicu. Riječ je o djelu u kojemu ravnopravno supostoje pjesnički zapisi i crteži koji se ne samo dopunjuju, već čine umjetničku simbiozu riječi i slike. Susjedi donose portrete ljudi koje poznajemo ili koji nas podsjećaju na likove koje susrećemo svakodnevno, a gotovo su neprimjetni jer su dio naše životne kulise. No, nepravedno bi bilo reći kako su Susjedi samo zbir portreta, skica ili nacrta o ljudima jer su oni mnogo više. Susjedi su panoptikum humane nomenklature; neboder u kojemu su nagurani tipovi ljudi, sudbina i karaktera.

U ovom su djelu oni iscrtani fascinantnim crtežima Marija Čaušića kao i ritmičnim pjesničkim jezikom Tihomira Dunđerovića. Dok se u crtežima prepoznaje studiozna linija i originalan crtački nerv, u stihovima je prisutna jezična igrivost i okretnost, brojne reference i dinamična izmjena narativnih odsječaka sa zvučnim dosjetkama. Vidljiva je ovdje i svojevrsna autoironija pa i autoreferencijalnost osvrnemo li se na prethodne radove obojice autora.

Jednako tako, teško je ne primijetiti kako su u vremenu agresivne vizualne dominacije, Susjedi nesvakidašnji umjetnički doživljaj koji donosi istančanu liniju i stih te koji dokazuje kako umjetnička heterogenost može stvoriti sjajne doživljaje u kojima se ne moramo prikloniti ili birati između različitih artističkih ostvaraja. Susjedi pozivaju na udvojeni užitak u kojemu crtež poetski meandrira između stihovanih portreta, a riječ se razlijeva u brojnim slojevima likovne semantike.