KAD MALO BOLJE POGLEDATE TO PREZIME, ima u njemu nešto od Thalasse – Talase, pradavne grčke božice mora, koja je doslovce more, ali ženskog roda. Talasa je starija od mita, ona mu prethodi, ona je praroditeljica nimfi, mudrih morskih staraca, ali i Afrodite, koju je more naplavilo na obale Cipra. Normalno je da onaj što u sebi nosi Thalassu, napiše i ove riječi: “Nevidljivo je toliko prostranije od vidljivog… To vrijedi i za jezik. Samo zato što jezik baca sjenu dulju od sebe, i nedohvatniju, izgovoreni svijet zadržava i obnavlja svoju magiju.”
Tko bi to izgovorio, ako ne Thalassa? Calasso je već drugo ljeto pokopan na groblju sa svih strana okruženim Thalassom, na mletačkom groblju. Niz desetljeća, od sredine osamdesetih, proveo je u valovima svojih knjiga, ostavljajući ih na žalu zainteresiranim nimfama. O čemu je pisao? To je nikad viđen, samo njegov način. Kao kad bi more pisalo valovima. Calasso je pisao priče o mitovima, bogovima mudracima, pjesnicima, filozofima, obujmio je svojim unutarnjim prostranstvom poput Talasse indijsku, babilonsku i grčku mitologiju, ruševine drevnih gradova, nastanak svijeta od blata u dolinama velikih rijeka: potom se obrušio u nama bliže mitove, one koje zovemo “poviješću”: baroka, prosvjetiteljstva, moderniteta. U slikarstvo, glazbu, poeziju. Od Tiepola i Prousta do vječnosti. Opsežnu je knjigu posvetio samo Baudelaireovom Parizu, nalazeći u njemu dovoljno tkanja za mitove kao i u Tiepolovim freskama, dovoljno magije kao u svijetu bogova čija imena imaju tek dva slova: Ea.
Calasso-Talasso brodio je četrdesetak godina unutarnjim morima, poput Sindbada o kojem je pisao potkraj života, uvijek pričajući o njima, uvijek misleći o njima. Slao mi je svoje knjige s malim i toplim posvetama. Neke su bile diskretne i meko uvezane, neke divot-izdanja s labirintima slika i kipova. Zadovoljan u svojim labirintima, u svojoj nakladničkoj kući Adelphi, ali i sa svojim hrvatskim nakladnicima, sluteći da možda ne ostvarujemo neku mitsku prodaju njegovih rafiniranih, eruditskih djela, koja traže i vrijeme i znanje: učenog čitatelja. Ili onog koji želi učiti. Calassovi firentinski roditelji bili su ministri obrazovanja i sveučilišni profesori, njegova mama prevodila je njemačke romantičare, sa svih je strana bio ušuškan kulturom, već s 12 godina oduševljava nekog padovanskog profesora, podsjeća me na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Janusa Pannoniusa.
Dok čekam autobus na Črnomercu, listam ga i žalujem za njime na njegovom morskom groblju. Kakvo je to uopće mjesto, mislim, posljednje počivalište, na kojeg možete stići samo brodicom? Je li dovoljno često posjećeno (osim turista kojih sigurno ima, jer tamo su uz Calassa, Wagner, Stravinski, Brodski, Ezra Pound) od onih kojima je zbilja stalo, dolaze li oni tu i tamo s ružom na otočić svetoga Mihaela, koji iz visina izgleda kao sushi: svaka je grobnica zrno riže. Calasso u nas ne može naći previše čitatelja, ali kada smo računali, postotak je blizu talijanskom, samo što je nas toliko manje od njih. Jedva nas je više nego u njegovom Milanu i okolici koja plamti od industrije.
Nikada nisam Calassa vidjela u Milanu, samo na Sajmu knjiga u Frankfurtu i u vili na jezeru Garda. Kad smo se upoznali, rekao je da mu se čini kako dobro rezoniramo, moj unutarnji svijet i njegov. Kad ste mladi takve lijepe riječi uzimate pod normalno. Mislite, “Čut ću ih još puno! Ljudi će mi samo prilaziti i govoriti mi nešto lijepo.” Kasnije, ogladnite za lijepim riječima, ali one ne dolaze više kao prije. Ostarite jer je lijepih riječi za vas ponestalo. Ne možemo bez ljepote, to je znao Matoš, još jedan Talasa, iz Tovarnika, ušuškan “lavežom malih kerova”, to je znao Calasso. Ostavio nas je u čudu građevine svojih knjiga, s Neimenjivom sadašnjosti na kraju. “Sadašnjost.” Nakon kolutanja mitovima i prošlosti, zmija se ugrizla za rep i zatekla na svjetlu ovoga trenutka. Koji je počeo nakon 1945. Je li nam lijepo? Je li nam dobro? Pustimo Thalassu da odgovara na tako teška pitanja ili neki od njezinih mudrih staraca. U međuvremenu, neka nam u svome krilu čuva Calassa.
Studeno je jutro, posve nalik onome kad smo prije 25 godina objavili prvu knjigu u nakladi Vuković & Runjić — bila je neočekivano uspješna i dala vjetar u leđa malom obiteljskom gospodarstvu na kojem smo otad uzgojili mnogo listova i prošli mnoge berbe. Naš ovogodišnji štand na Interliberu u znaku je te obljetnice.
Pomračeni krimi-horor smješten u ruralnu divljinu suvremenog, ili radije bezvremenog Meksika pripovijeda o stravi koja titra na samim rubovima ljudskog društva, psihe, i morala; mita i stvarnosti. Građena skokovito kroz mozaik perspektiva, sa svakim poglavljem za glavu bliže razotkrivanju mučne misterije, “Sezona uragana” Fernande Melchor ne nalikuje ni na što što ste dosad čitali i čitale…
— Piše Ana Fazekaš
U seriji kolumni Milana Vuković Runjić dovodi u vezu staro i novo, hrvatsko i svjetsko, približujući ono što nikad nije ni bilo udaljeno – svjetove raznih ideja, dimenzije raznih pisaca, negirajući vrijeme, prostor i gravitaciju.
(Likovi: Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Dante, Milana Vuković Runjić, Haruki Murakami, Vergilije, Roberto Calasso, Homer)
Što povezuje Petra Hektorovića, Petra Zoranića i Antuna Šoljana? Što povezuje književnike iz davnina s modernim pripovjedačem? I postoji li neka tajna veza kojom možemo premostiti stoljeća i prepoznati pisce iz davnina u modernom? Da, oni su pobratimi iz svemira, povezani nevidljivom pupkovinom, zvanom “hrvatska književnost”.
— Piše Milana Vuković Runjić
Michel Faber utjelovljenje je identitarne polivalentnosti. Rođen u Nizozemskoj, odrastao je u Australiji, danas nosi britansko državljanstvo, a kao nacionalnoga ga pisca svojataju i Škoti
