Projekt Muke pravog policajca započeo je krajem osamdesetih godina i trajao sve do Bolañove smrti. U pismu iz ’95., on komentira: “Već nekoliko godina radim na romanu Muke pravog policajca i to je MOJ ROMAN. Protagonist je udovac u dobi od 50 godina, sveučilišni profesor, kći mu ima 17 godina, odlaze živjeti u Santa Teresu, grad u blizini granice sa SAD-om. Osamsto tisuća stranica, suludi zaplet koji nitko neće uspjeti shvatiti.”

Posebnost ovoga romana je što uključuje elemente iz drugih autorovih djela, od zbirke priča Telefonski pozivi do romana Divlji detektivi i 2666 pa ovdje ponovno srećemo Amalfitana, njegovu kćer Rosu i Arcimboldija. Približili smo se vizionarskom pisanju, sanjarskom, delirijskom, fragmentarnom, moglo bi se čak reći privremenom. U toj privremenosti je Bolañov ključni doprinos. Dok ga autor piše, svršetak ne može biti najvažniji dio romana, a često čak nije odlučeno ni kakav će biti.

Važno je aktivno sudjelovanje čitatelja koje je istodobno činu pisanja. Bolaño je to razjasnio govoreći o naslovu: “Policajac je čitatelj koji uzalud nastoji urediti ovaj opsjednuti roman.” I u samom tekstu knjige inzistira na koncepciji romana kao života: dok jesmo, pišemo, dok živimo, čitamo, jedini kraj je smrt. Svijest o smrti i o pisanju kao činu života sastavni je dio biografije čileanskog pisca osuđenoga na neograničeno pisanje protiv vremena.

“U Mukama pravog policajca ponovo susrećemo Bolaña koji nam je blizak i nužno potreban. I dalje je dirljivo kada na stranicama ove knjige pronađemo tu nevjerojatnu vitalnost stalno nagrizanu tjelesnom bolešću, ali i moralnom bolešću jednoga doba. Vitalnost i uništenje nerazdvojni su.”
— Juan Antonio Masoliver Ródenas