One su pisale povijest svojim životima. Bile su izgnane iz gradova i carstava, morale su braniti svoje kule, odbaciti podrijetlo i posvađati se s obitelji, bježati od muževa kako bi pisale napete romane, ili bi završavale po klinikama kada ne bi mogle objasniti kako se osjećaju. One su slikale, pisale, komponirale, pjevale, glumile, učile, no svaka od njih nosila je vlastiti pečat prokletstva.

Jedna se ubila. Jedna je umrla u ludnici. Jedna je umrla protjerana u daleku Bitniju na Mramornom moru. Jedna je umrla uslijed komplikacija pri porodu. Jedna je nestala u trenutku najveće sreće. Jedna je kraj života dočekala zavijena u duboku crninu. Jedna je sklopila oči stara, zaboravljena i sama. Jedna očajavajući po raznim bolnicama. Jednu je ugrabila tuberkuloza. Jedna više nema ni groba…

Njihovi su očevi ratovali s njihovim muževima, one su potpaljivale turske barutane, njihovim su muževima “glave sjekli”, svoje su intimne doživljaje zapisivale u dnevnik, u svojem salonu okupljale su vođe Ilirskog pokreta, jednom su od njih slomile srce, tako da je morao napisati Đulabije; one su se prve borile za prava žena; bile su muze boema; one su tonule u plavu boju svojih snova i voljele zauvijek istog čovjeka premda je on bio odavno mrtav; one su blažene koliko i proklete. Jedna je od njih doista proglašena blaženom, ali i druge nisu bile daleko od toga da ih prozovemo sveticama.

Umirale su mlade, sredovječne ili u dubokoj starosti: životna dob nije narušavala vječnost koja ih je obilježila. A prokletstvo je samo onaj nemir koji ih je pratio cijeli život, činio kreativnim, hrabrim i — nezaboravljenim.

One su redom Cvijeta Zuzorić, Jelena Zrinski, Sidonija Erdödy Rubido, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, Slava Raškaj, Ljerka pl. Šram, Dora Pejačević, Vesna Parun, Ena Begović, Katarina Kosača Kotromanić, Mila Gojsalić, Ana-Katarina Zrinski, Dragojla Jarnević, Julijana Cantilly, Josipa Vancaš, Olga Herak, Zofka Kveder, Cata Dujšin-Ribar i Marta Ehrlich. Tko su one zaista, saznajte iz njihovih životopisa.