Autor: Boris Runjić

VRetence na Interliberu

V&R-INTERLIBER-26

Simbolikom nabrijano Vretence u čijem znaku objavljujemo naše knjige još od 1999., znači sve što poželite: transformaciju, dugovječnost, nježnost, susrete s nevidljivim, vodu, zrak, eter, veliku sreću u kratkom roku. Omiljen je kao tetovaža na ženskim tijelima. Manje je poznato vjerovanje da je Vretence nekoć bilo Zmaj, a zmajska hrabrost i vatra i dalje prebivaju u njegovom sićušnom tijelu. Što je prirodi Vretence, to su nama knjige: sinteza svega što volimo, žudnje za životom, opsesije ljepotom, zadovoljstva u tekstu…

Svaka knjiga koju objavimo nama je festival i možda ste primijetili, a možda i niste, da rado i često objavljujemo poeziju. U našoj godišnjoj nakladničkoj košarici tako se na dvije ili tri prozne knjige nađe po jedna pjesnička, jer pjesma je jedinstven način da s malo riječi opašemo nebo, zemlju i sve zvijezde…

Snovima VRetenca.

 

Tajanstveno, žanrovski bastardno, duhovito, o Drugima

Susjedi su kao sjene.
Uvijek prisutni, ali nikada stvarno blizu.
Čujem ih kako hodaju stepeništem.
Čujem ih kako puštaju vodu.
Čujem njihove prigušene glasove.
Ali ne znam njihova imena.
Ne znam njihove priče.

Djelo SUSJEDI Tihomira Dunđerovića & Marija Čaušića zanimljiv je, neuobičajen i impresivan likovno-pjesnički amalgam, tajanstven u svojoj neodredivosti — baš poput susjeda. Uz pjesničke zapise tu su i crteži koji sažimaju riječ i sliku. Susjedi su ljudi koje poznajemo i ne poznajemo, vidimo i ne vidimo, srećemo i ne srećemo — no neodvojivi su dijelovi naših života. Zato i zaslužuju portrete suptilnih, nadarenih autora, koji iza njihovih likova slute zapletenost skrivenih sudbina i što je najvažnije — pobratimstvo lica u svemiru.

Svijet postaje neboder, a ljudi u njemu hrabro nose svoje kozmose. Kad u susjedu naslutimo nešto mnogo veće od stranca na stubištu, na najboljem smo putu da postanemo mudraci. Nisu to priče o “bratu-čovjeku”, nego o Strancima koji nam nisu ništa više strani nego što sami sebe tako često ne (pre)poznajemo. Propitkujući tko su oni, neminovno se nasučemo na pitanje: a tko smo — mi?

 

Prozno zlato iz alkemijskog laboratorija

Ivana Lovrić Jović već prvim svojim romanom oglasila se zrelim pripovjedačkim glasom: njezin VIDI KAKO LOKRUM PERE ZUBE stekao je brojne štovatelje i trijumfirao kazališnim uprizorenjem u Dubrovniku te kasnijim životima na (inter)nacionalnim pozornicama. Obiteljska priča, romansirana autobiografija, daleko je nadišla svoje okvire zahvaljujući autoričinom pripovjedačkom daru i posvuda je dočekana pljeskom. U drugom svojem romanu DEVET RECEPTORA ZA GORKO autorica je zašla dublje u svoj alkemijski laboratorij i stvorila priču od čistoga zlata.

Njezine teme su velike: život, smrt, ljubav, rat, a sve to na pozornici siromaštva, često puke borbe za preživljavanje. Pa ipak, ona ne piše Bildungsroman, već se opet bavi onom neobičnom moći transformacije, kad netko nama blizak odjednom postane neprepoznatljiv i kad nas životni put nanese ravno do njegovog skrivenog bića, njegove tajne. U tome je Lovrić Jović nenadmašna te kad se preobrazbe njezinih likova iskažu u dugim vremenskim ekspozicijama, ispisane stilom i vizijom klasika, možemo reći da je među nama velika spisateljica.

 

Akribično, iskusno, razigrano, erotično

Damir Šodan umije s riječima. Radi s njima sve što poželi. Uozbilji ih do tragedije ili zaigra do komedije. Njegove su riječi žive, kao da se miču pred okom čitatelja, zavode ga. Pjesnički tekst u svojoj nadmoćnosti ukazuje se pred njime u punom sjaju. I dok Šodanovo Sunce vječito izlazi, taj znalac unutarnjih i vanjskih putovanja, psihonaut, psihopomp, hermetički posrednik među svjetovima u krilatim sandalama, pušta svoju poeziju s uzde, koje ipak ne ispušta do kraja. Pjesnici su kontrol-frikovi.

Bivajući CEO-om vlastite poezije, Šodan se kreće svojom GOVORNOM POŠTOM suvereno, vladarskim korakom, zrelošću jesenjeg grožđa, pjesničkom i verbalnom zaokruženošću. Svijet možemo gledati kao kartonsku kulisu, ali i kao duboke i opasne vode starogrčkog Okeana: na nama je da odaberemo. Samo za one koji se ne plaše poezije.

 

Prohodni putovi za začarane šetače

Kako je opće poznato da su Planine Petra Zoranića “teško prohodne”, ne samo “običnome čitatelju”, nego i Vladimiru Nazoru, koji se u svome dnevniku požalio da nije lako planinariti Zoranićevim stazama, maštovitu ispovijed prvog hrvatskog romanopisca Milana Vuković Runjić preobrazila je u rukovet bajkovitih prizora PRIČE IZ PLANINA PETRA ZORANIĆA, koji je oslikala nadarena i nagrađivana ilustratorica Vendi Vernić.

Sada je Zoranić svima otvoren, doslovce se mogu razgledati njegovi nesretni ljubavnici pretvoreni u smilje i bilje, u vruje i potočiće, njegovi pastiri koje vrebaju vukovi, njegova nesretna ljubav za koju traži lijek kod moćne čarobnice. Svjestan teških povijesnih okolnosti, Zadranin Zoranić ne propušta ih opisati u svojem bajkovitom romanu, dajući posebno mjesto pastiru Marulu – Marku Maruliću – da progovori o osmanskoj opasnosti. Time maštovit pisac dokazuje da bijeg u planine – metaforičke i zbiljske – nije bijeg od stvarnosti, već susret s njom na nekoj višoj razini – tamo gdje prebivaju pisci i njihove muze.

 

Nostalgično, okrenuto ka Vječnoj Pjesmi i Oliveru

Vjerujete li u trubadure? Čak i u one s trapericama i gitarom? Ante Gelo oživio je Olivera na trubadurskoj spiritističkoj seansi, mameći ga među gitarske žice. Poput zlatnih kosa neke petrarkističke ljepotice zaplele su se te žice o Olivera i još jednom ga obesmrtile. Vjeran trubadur, Gelo, time mu je još jednom mahnuo u njegov kristalni beskraj. Deset pjesama za deset nezaboravnih susreta s Oliverom, uvijek živim, uvijek mladim: ANTE GELO SVIRA OLIVERA.

 

Vrijeme je sporo, glazbalo staro, miriše riba

Kao što je nekoć postojala jeans-proza, pisanje Damira Cara moglo bi se zvati poezijom u sandalama. Ona ne traži poetično. Ona samo želi putovanje, starinsko glazbalo, još starije gradiće, miris ribe što dopire iz kuhinje. Pjesnik koji putuje obalom i otocima ostaje svojim: poimence spominje svoje suputnike, njegove opservacije nekad su očaravajuće jednostavne, pa i kad uhvati čaroliju u letu, čini to kao da mu se slučajno omakla. Postoje samo njegovo glazbalo i vrata stare crkve, negdje u Istri.

Može li se napisati sam život, odbaciti verbalne bravure, reći moru da je more, putu da je put, ribi da je riba, čovjeku u sumrak da je čovjek u sumraku. Opasna jednostavnost Careva služi zastrašivanju malograđana i privlačenju onih koji znaju da nema vina do onog iz bačve i grada do onog malenog, negdje na moru. Bilo kakvo etiketiranje uvrijedilo bi pjesnika koji piše kao da je sve po prvi put, jer LEUT UVIJEK ZOVE NA PUT.

 

Šašavo, razigrano, slatkogorko, pustolovno

Milana Vuković Runjić napisala je svoju novu suvremenu prozu, pikarsko djelo MOJ MUŽ gdje njezina heroina mijenja muževe kao na traci, prilazeći svojim vezama hrabro, raskidajući ih brzo, putujući prostorom, ali i vremenom, srećući likove poput Byrona ili Corta Maltesea, nudeći ispod tobožnje zabave ozbiljno promišljanje o tome jesmo li na ovaj svijet doista stigli, kako piše Platon, kao polovice u potrazi za cjelovitošću koju ostvarujemo tek s partnerom?

I kako, uopće, funkcioniraju odnosi među spolovima nakon više feminističkih revolucija i raspada svih predvidljivih modela? Moj muž nije tu da ponudi jasne odgovore, jer takvi ne postoje, nego slatkogorku zabavu popraćenu smijehom, a možda i ponekom suzom, jer Amor je bio i ostao goropadan. Idealno štivo za vremenske putnike.

 

Drugi planet, drugi “ti”, nova “ja”, paralelni vrt

U petoj zbirci pjesama Vlatke Valentić ples nije prestao premda se princ nije ni pojavio. Da biste bili cijeli, morate se znati odijeliti. Kontinenti se razdvajaju da bi se među njima pojavio novi. Pišu se razglednice sa zaboravljenih mjesta. Sparuju se zrcalni odrazi, sastaju dvojnici koji se možda nisu ni sreli, brine se o stvarima, pronađenim i izgubljenim. Nova zbirka Vlatke Valentić izlijeva se u rijeku njezinih pjesama, iz nje u mora i oceane njezinih slika, kadrova, scenarija, simfonija. U svakoj se pojavljuju novi likovi ili je sve to jedan te isti Lik iz pjesme. Negdje je netko napućio usne kao riba kad zvižduće.

Toliko ima mjesta i tako je tiho i prozračno u ovoj zbirci da u njoj slobodno izrastaju drugi vrtovi: “U hladu bijelog duda malo su pričekali da njihov vrt obraste / cijelu kuglu, sav prostor kojemu su ostali u središtu. Da se / korijenjem podvuče i provuče i uvuče ovamo, da nikne i tebi i / meni, među neprobojnim bedemima njegovog vrta.” “Oni” koji su “svoj vrt zasijali sami” možda ste vi, koji upravo čitate LAŽNE PAROVE. Negirajte gravitaciju, čitajte poeziju!

 

Ambiciozno, nježno, sentimentalno

U zbirci PROZIRNI OBLUTCI: LIRSKA POVIJEST EGIPTA Milana Vuković Runjić posvetila je stotinu pjesama tisućljetnoj egipatskoj civilizaciji: pitanjima koja je postavila i odgovorima koje je ponudila. Umjesto epskoga slavlja, u lirici je svaka pjesma poput prozirnog oblutka što zrcali djelić goleme pozornice kojom prolaze bogovi, faraoni, svećenici, magovi, trgovci, graditelji, radnici, moćne vladarice, mameluci, nomadi, sveci, filozofi, pjesnici, sanjari, pustolovi, znanstvenici i samozatajni “obični” ljudi.

Istodobno, stihovima teče i intimna povijest same autorice, skrivena u detaljima njezina doživljaja faraonske zemlje. Egipat, nastao iz plodne zemlje i kreketa žaba, izranja pred nama poput sna, utjelovljenog u riječima svećenika iz hrama u Saisu upućenog grčkom mudracu Solonu: “Vi, Grci, tek ste djeca.” A takvi smo i mi, zatečeni šutnjom i govorom Egipta.

 

Jedinstveno, svečano, pobjednički: praizvedba

SINUHE najpoznatiji je i svakako najomiljeniji staroegipatski tekst. O njegovoj popularnosti nam govori više od tridesetak fragmenata koji se čuvaju u Berlinu, Kairu, Londonu, Moskvi, Torinu i Buenos Airesu. Iako je evidentno da je roman pisan u stihu, svi relevantni prijevodi poeziji su se utjecali tek povremeno, i to djelomično. Ovdje je prijevod u cijelosti spjevan, uz izuzetak dva pisma – faraona Sinuheu i Sinuhea faraonu. Daniel Rafaelić preveo je roman o Sinuheu sa staroegipatskoga, usporedio ga s engleskim, njemačkim i talijanskim prijevodima te, što je ključno, prilagodio hrvatskom.

Junak stihovanog romana, Sinuhe, bježeći pred urotom i ubojstvom svoga vladara, stvori si novi život daleko od Egipta, no kad ostari, shrvan čežnjom, poželi se vratiti. Tko je on? Kukavica ili heroj? Bjegunac ili domoljub? Sinuhe je složen, mnogolik, no njegove je strahove i nade lako shvatiti i današnjem čitatelju. Upravo je u tome dragocjenost prvog prijevoda na hrvatski jezik ovog svevremenog djela koje do nas dopire iz dubokih davnina da bi nas opahnulo svojim univerzalnim poukama i porukama.

 

Pokušaj pružanja ruke prijatelju starom pola tisućljeća

Ne znamo kako je izgledao ni na kojem jeziku je sanjao. Ili kako je razgovarao s majkom. Zakleti latinist, Ilija Crijević (1463. – 1520.) kao mladić u Rimu je okrunjen lovorovim vijencem. Polaznik Druge Akademije slavnog humanista Pomponija Leta, vraća se u rodni grad sa snovima o budućim trijumfima koji s godinama blijede. Umjesto slave na europskim dvorovima i sveučilištima čekali su ga birokratski poslovi, izvjesno vrijeme provedeno u tamnici, nelagodne službe u pograničnim utvrdama.

Dijete svoga vremena, drži da je svijet pun bogova i božica, a bogat opus dijelom preveden na hrvatski, dijelom u vatikanskom autografskom kodeksu, svjedoči o vrhunskom pjesniku, vrsnom poznavatelju antike te nadahnutom govorniku. Stoljećima udaljen, može li nam se približiti? Znače li nam što njegova znanja? pita se autorica Milana Vuković Runjić. GLAS IZDALEKA hrvatskog latinista Ilije Crijevića doista dolazi izdaleka, a na nama je da ga osluhnemo.

Interliber kod šarenih riba

V&R-INTERLIBER-26

Na štandu Vuković & Runjić Interliber tradicionalno počinje dolaskom Harukija Murakamija, to jest njegove nove knjige — od romana Moj slatki Sputnik iz 2001. do danas, on je vaš i naš suputnik već četvrt stoljeća. E pa, taj dan je danas! Zbirka SLIJEPA VRBA, USNULA ŽENA donosi 24 pripovijetke kojima se Murakami, slavan po svojim epskim prozama, potvrđuje kao majstor kratke forme. Postoji li nešto što taj čovjek ne zna napisati? Koliko znamo, još nije objavio haiku.

Barokni, napeti, sporo tinjajući romani irske kraljice krimića Tane French već odavno slove kao vrhunska književnost upakirana u celofan žanrovske proze. French je našla svoj novi dom u našoj nakladničkoj kući romanom SLIČNOST, a na Interliber stiže s drugim dijelom trilogije o Calu Hooperu pod naslovom LOVAC. Pazi, zapaljivo!

Još od generacije Yeatsa i Joycea, mala otočna zemlja na kraju svijeta rađa velike stiliste. Za razliku od French koja žanrovsku prozu piše iznad standarda, nedodirljivi virtuoz John Banville nakon duge karijere ozbiljnog književnika prihvatio se krimića i u njemu, predvidljivo, briljira. Pročitajte GARAŽU pa provedite APRIL U ŠPANJOLSKOJ, premda je studeni.

Hrvatski korijeni Ottesse Moshfegh kao da prosijavaju kroz njezin sjajan roman LAPVONA, što je ime izmišljene kneževine na sjeveru, ali svi mi koje su u nježnoj dobi šopali pričom o zločestom velikašu Franji Tahiju, u Lapvoni smo kao doma. Ottessa je u svom stilu servirala pikantne (ili degutantne, već prema ukusu) začine u priči o zemljici u kojoj su oni-koji-imaju, onima-koji-nemaju oteli sve, pa i ljudskost.

Objavljeni ranije ove godine, hit-romani IME MI JE EMILIA DEL VALLE Isabel Allende i MUZEJ NEVINOSTI Orhana Pamuka — autora koji su karijatide naše nakladničke kuće — gotovo su rasprodani pa je Interliber izvanredna prilika da osigurate svoj primjerak i to po sajamskoj cijeni. Na to dvoje ne treba trošiti riječi hvale.

A ako postoji suvremeni autor koji je zaludio čitalačku publiku preko noći onda je to jedan i jedini Benjamín Labatut. KADA VIŠE NE RAZUMIJEMO SVIJET je naslov koji savršeno rezonira s kolektivnim osjećajem da je nekad, negdje tijekom naših života sve bespovratno otišlo k vragu. Roman MANIJAK nalazi uzrok tog stanja u briljantnom umu jednog jedinog čovjeka, a sažeti KAMEN LUDOSTI donosi dva eseja u kojima doznajemo i nešto više o samozatajnom autoru ovih apartnih djela.

Ako je Tana French neokrunjena kraljica krimića, Kelly Link je bez dileme prva princeza fantastike. Slavu je stekla kratkim pričama, a kad je odlučila napisati roman nije se zaustavila do šestote stranice! KNJIGA O LJUBAVI prati povratak troje tinejdžera iz carstva mrtvih i njihove pokušaje da ponovni povratak u zemlju sjena odgode zauvijek. Je li ljubav jača od smrti, pročitajte u pozamašnoj KNJIZI O LJUBAVI.

(Ne)skriveno autobiografski MUČENIK! Kaveha Akbara prati osobnu i obiteljsku odiseju mladog pjesnika, alkoholičara i iranskog imigranta u SAD koji pati od neizlječivog samosažaljenja i osjećaja manje vrijednosti što nije dao svoj život za neku višu svrhu. Akbarov prozni prvijenac pomeo je publiku i kritiku, a nedavno ga je Dua Lipa ugostila u svom književnom podkastu. Literarna teška artiljerija!

Kad oružje govori, muze šute. Ali što rade muze dok grme glasoviri na pijanističkom natjecanju mladih? Ambicija i ljubav, mukotrpno stečena tehnika i bogomdani talent sudaraju se u fenomenalno uspješnom romanu GROMKA GRMLJAVINA I PČELA ZUJ japanske spisateljice Riku Onda. Za sve ljubitelje crno-bijelih tipki Riku Onda je skladala koncert za QWERTZU tipkovnicu.

I naposljetku, ali ne i najmanje važno, velike ribe s naslovnice GOULDOVE KNJIGE RIBA Richarda Flanagana plivaju našim ovogodišnjim štandom. Prevoditelj Dinko Telećan veli da mu je to najdraži prijevod i najosebujnija knjiga koju je sreo u svojoj dugoj prevoditeljskoj karijeri. Treba li išta dodati? Vidimo se kod šarenih riba.

Vaši V&R

 

 

7. 7. 2006.

Prije dvadeset ljeta, Google je kupio YouTube, poslan je prvi tweet, a profil na Facebooku su napokon mogli otvoriti svi, a ne samo studenti. Murakamijeva Norveška šuma, objavljena prije dvije zime, dobro se držala među ljetnim hitovima, ali tko je mogao pretpostaviti da će do ovoga ljeta doživjeti dvadeset izdanja?

U finalu Svjetskog nogometnog prvenstva Zidane je pokazao temperament uličnog borca, a uzvišeni Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli je prizemljen među građane na ušće ulice koja nosi njegovo ime i gdje se sasvim lijepo uklopio u gradsku atmosferu.

Nekoliko koraka dalje, na sedmi dan srpnja tog vrućeg ljeta otvorena je knjižara Vuković & Runjić, a njezina su vrata za vas otvorena i danas, od 9 do 20 sati. Običan je radni dan, 5001. u nizu.

Dođite po knjigu, ili preporuku, ili popust… ako ne stignete danas, popusti traju do konca mjeseca. I to ne samo na naše knjige — i drugi su se nakladnici urotili s nama da vam zaslade ljeto.

Knjižara su knjige, ali i knjižari. Hvala svima koji su prevalili s nama dio puta u ovih dvadeset godina: Damiru i Damiru, Ani i svim Anama, Vuri i Silveru, Ivanu i Goranu, Majama i Marijama, Ivi i Franki, Ines, Karlu, Tatjani, Sanji i Suzani, Dori i Krpici; i onima koje su danas tu: Ivi, Marini i Ljiljani.

Vidimo se u knjižari.

Vaši,

V&R

Drevni Egipat na filmu — premijera u Arheološkom

Dr. sc. Daniel Rafaelić – poznat kao ljubitelj i vrhunski znalac povijesti, filma i starog Egipta, upućen podjednako u ezoterične prakse drevne egipatske civilizacije kao i izazove pred kojima su se holivudski silver screen i druge kinematografije našli pokušajući ih prikazati – stvorio je djelo koje u sebi objedinjuje sva njegova znanja, sklonosti i ljubav: DREVNI EGIPAT NA FILMU, magnum opus jedinstven u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima.

Evocirajući stoljetni kolektivni san Zapada o dalekoj i fascinantnoj civilizaciji i smještajući među korice svoje knjige temeljito proučene podatke, Rafaelić se ovdje pokazuje u onome u čemu je najbolji: pomnom istraživanju, učenim spoznajama, ali i okretnosti kojom izvodi svoju temu u svim registrima od “visokog” do “niskog” pa s gotovo djetinjim oduševljenjem piše o odjecima davne civilizacije u filmu, serijama i u gaming-industriji.

Od otkrića Tutankhamonove grobnice do najljepših glumica zlatne holivudske epohe angažiranih da utjelove faraonese, sjaj staroga Egipta prožeo je zapadnjačke snove, čežnje i opsesije. Ovo iznimno djelo – što se hrabro poigrava filozofijom, ezoterijom, poviješću, sedmom umjetnošću i pop-kulturom i u kojeg su utkane godine arhivskog rada i izučavanja – izranja pred publiku u svojoj punini i zaokruženosti, pozivajući nas da se što prije i sami zateknemo u sjeni Velike piramide.

11.11. 11:11 Interliber!

Čitateljice i kupci knjiga, knjižničarke i školska djeca, svi znaju zašto dolaze na Interliber: da budu zajedno i okuse dio atmosfere, po duboke popuste i novitete na kojima se tiskarska boja još nije osušila, da kušaju debrecinke i fritule i onda masnim prstima nestrpljivo prelistavaju ovogodišnju lovinu koja će im potrajati dugo u zimu. Na ušću mraka, knjige svijetle iznutra.

Na štandu Vuković & Runjić u “petici” (na istom mjestu već dvadesetu godinu) nudimo vam novitete s tradicionalnim sajamskim popustom, a knjige kojima još nije i nikada neće isteći rok trajanja možete dobiti za sitniš. No nismo na Ekonomskom forumu u Davosu, ne razgovarajmo o brojkama nego o slovima!

1

Za sve koji su čekali Murakamijev roman GRAD I NJEGOVE NEIZVJESNE
ZIDINE eto dobre vijesti — knjiga stiže na naš štand uoči vikenda. I to
je samo jedan od odličnih romana koje smo objavili ove godine: NA SVE
ČETIRI Mirande July prednjači prodajom, ali ničim ne zaostaju
space-opera OVAKO SE GUBI VREMENSKI RAT El-Mohtar & Gladstonea;
napušena pseudopovjesnica TI SANJAO SI CARSTVA meksičkog pisca Álvara
Enriguea; te gladijatorski blockbuster ZATVORSKE ZVIJEZDE autora čije
ime je izazovno sklanjati pa ću ga napisati u nominativu: Nana Kwame
Adjei-Brenyah.

Tu su i reizdanja dvaju klasika kojima nisu potrebne fanfare —
JARČEVO SLAVLJE nedavno preminulog nobelovca Marija Vargasa Llose i KUĆA
DUHOVA, prvijenac koji je proslavio Isabel Allende diljem svijeta.

11

Za one koji preferiraju prozu konzumirati u manjim zalogajima,
pripremili smo posebnu poslasticu: izabrane priče genijalnog “američkog
Čehova” Johna Cheevera u dva sveska (MUŽ IZ PREDGRAĐA / PLIVAČ); te
zbirku ranih radova enfant terriblea američke literature Thomasa
Pynchona SLAB UČENIK.

Imamo i tri knjige “publicistike”, no jednom nogom čvrsto u fikciji:
uvijek aktualni Dylanov memoar KRONIKE; nagrađeni memoar-esej
australskog romanopisca Richarda Flanagana SEDMO PITANJE; te knjigu što
izmiče svim žanrovskim pretincima: NEBESKI LOVAC jedinstvenog Roberta
Calassa.

111

Na domaćem terenu monumentalna monografija DREVNI EGIPAT NA FILMU
Daniela Rafaelića amalgamira dvije autorove cijeloživotne fascinacije, a
delikatni DELFIN Milane Vuković Runjić priziva iz etera izgubljeni
rukopis u kojem je dubrovački renesansni autor Ivan Gučetić opisao
erotsku epizodu što mu je odredila sudbinu.

1111

Premda je beletristika stup uspjeha naše naklade, u nizu na koji smo
osobito ponosni i ove smo godine objavili nekoliko pjesničkih zbirki:
IZBORANE PJESME Krste Jurasa, POVRATAK Damira Radića, GRAVITACIJU Nenada
Rizvanovića, GODINU KONJA Borisa Runjića, a zbirka LUDE PJESME laureata
“Goranovog proljeća” Miroslava Kirina zadnja je u tom nizu, ali ne i
posljednja.

To bi bilo to za 2025. Premda do isteka kalendarske godine pripremamo
još štošta, ovo je pismo posvećeno Interliberu. Vidimo se ovaj tjedan
na štandu pa do viđenja u godini Konja!

Vaši V&R

LINCOLN U BARDU: Sumanuta simfonija žalovanja

George Saunders u romanu Lincoln u bardu ispleo je veličanstveno sumanutu prozu oko stvarnog događaja iz 1862.

Tugom pokošeni Abraham Lincoln u nekoliko navrata u noći dolazi na groblje posjetiti tijelo svog sina koje čeka pogreb, o čemu u nizu bravuroznih monologa pripovijedaju glasovi duhova zarobljenih na groblju.

— piše Dora Levačić

“Još uvijek nisam odustao od čitanja, ali počinjem misliti da je autor uzeo LSD prije pisanja ovog romana. Ili sam ga možda ja trebao uzeti prije čitanja”, piše jedan od zapanjenih čitatelja romana Lincoln u bardu na društvenoj mreži Goodreads.

Formu svog prvog romana George Saunders i sam je prozvao sumanutom, uz priznanje da se opirao jednostavnom narativnom pristupu u stilu “Jedne tamne noći, Abraham Lincoln, predsjednik SAD-a, kriomice je ušao na mračno groblje”. Umjesto toga, naraciju je razlomio na više glasova koji u nizu monologa govore o događanjima jedne noći na vašingtonskom groblju Oak Hill. U audio-veziji romana glasove likovima duhova posudili su brojni poznati glumci i glumice, među kojima su Nick Offerman, David Sedaris, Ben Stiller, Lena Dunham, Miranda July, Susan Sarandon i Julianne Moore, a jednom od trojice protagonista glas je dao Saunders. 

Za okosnicu radnje uzeo je stvarni događaj: smrt jedanaestogodišnjeg sina Abrahama Lincolna i govorkanja lokalnih stanovnika o tome da je tugom pokošeni otac nekoliko puta navraćao do grobnice pokušavajući komunicirati s duhom svog sina Willieja.

Većina glasova koji o tome pripovijedaju pripada sablastima koji obitavaju na groblju nakon smrti – otud i “bardo” u naslovu, koji aludira na budistički pojam prijelaznog stanja svijesti. Pokojnima zarobljenima na groblju predsjednikovi dolasci pomalo mijenjaju shvaćanje o tome gdje se nalaze, što ih tjera na naricanje nad vlastitim životima koje varira od srceparajućeg do urnebesnog.

Oduševljenih čitateljica i čitatelja Lincolna u bardu ipak je puno više nego nezadovoljnih — uključujući Thomasa Pynchona, Kazua Ishigura, Margaret Atwood i Zadie Smith  — pa tako i u žiriju nagrade Man Booker, koji je 2017. nagradu dodijelio Saundersu za ovaj roman prvijenac. Kritičari odavno Saundersa prozivaju superherojem suvremene fikcije, a među ranim obožavateljima našao se i David Foster Wallace koji ga je prozvao najuzbudljivijem američkim piscem.

Najpoznatiji kao majstor kratke priče, Saunders je u romanu prvijencu napravio korak dalje od opusa koji je dotad plesao unutar i oko okvira znanstvene fantastike i društvene satire. U Lincolnu u bardu njegove standardne bravure o radničkoj klasi i ostalim potlačenima i nesretnima u još moćnijim bojama pokrivaju općeljudski spektar. 

Saundersa je za scene Lincolnovog oplakivanja sinove smrti inspirirala Michelangelova La pietà, a bol Abrahama Lincolna simbolizira bol svakog stanovnika barda — u jeku Američkog građanskog rata on se bori s pitanjem kako nastaviti borbu nakon ovakvog gubitka i ima li ona smisla, dok se svi ostali u suštini pitaju slično: kako u prijelomnim točkama pronaći snagu za nastavak.

Roger Bevins III, Hans Vollman i velečasni Everly Thomas, trojica protagonista-vodiča kroz kakofoniju glasova u romanu, zapeli su u bardu u stanjima koja simboliziraju njihove neriješene probleme u vrijeme smrti, i sada ih žive u grotesknom obliku. Uranjanjem u njihovu nesposobnost da prihvate neizbježno, Saundersova sumanuta proza uspijeva natjerati čitatelja da spoznaju o nepovratnosti svakog trenutka prigrli s entuzijazmom.

Tibetanska Knjiga mrtvih koja opisuje bardo-stanja svijesti s jedne strane služi kao opijelo za ispraćanje mrtvih, a s druge kao priručnik za podučavanje živih.

Lincoln u bardu čini se također djeluje dvojako, jer svojom sumanutom simfonijom uspijeva natjerati svakoga da više cijeni ograničene sate koje ima u ovom bardu između rođenja i smrti – i one koji su požalili zbog sati bačenih na čitanje, i one koje roman oduševi.

PRIJATELJ: Filozofski slalom između tuge i humora

Prijatelj je neobično pristupačan slalom misli i opažanja o teškim temama prožet humorom, koji je Sigrid Nunez donio slavu i status autorice suptilnog remekdjela.

Ova priča o spisateljici koju nakon samoubojstva najbližeg prijatelja zadesi briga o njegovom psu čita se lako i napeto, kao bajka i knjiga aforizama u jednom.

— Piše Dora Levačić

 

Životna priča Sigrid Nunez, američke spisateljice njemačko-panamsko-vijetnamskih korijena, jedna je od onih koje ne više tako mladim piscima-u-povoju ulijevaju nadu da nikada nije kasno. Prvi roman objavila je sa 44 godine, a značajnu slavu doživjela je u dobi od 67 godina, sa sedam objavljenih knjiga iza sebe. Među književne zvijezde lansirao ju je 2018. roman Prijatelj, neočekivani bestseler koji je kritika prozvala suptilnim remekdjelom i koji joj je donio Nacionalnu književnu nagradu za fikciju.

Prijatelj je 2024. i ekraniziran, s Billom Murrayem, Naomi Watts i njemačkom dogom po imenu Bing u glavnim ulogama, u režiji Scotta McGeheeja i Davida Siegela. Film, koji se u kinima prikazuje od ožujka 2025., u svom kratkom kino-vijeku osvojio je nekoliko festivalskih nagrada i naišao na niz pozitivnih kritika, s ocjenom od 84% na platformi Rotten Tomatoes, a glumu doge Bing kritičari su ocijenili najboljom psećom glumom od one psa Messija u filmu Anatomija pada iz 2016. I predzadnji roman Sigrid Nunez, What Are You Going Through (2020.), na filmsko platno prenio je 2023. Almodóvar, pod naslovom Susjedna soba (The Room Next Door), s Tildom Swinton i Julianne Moore u glavnim ulogama.

Nunezine introspektivne misli uvijaju se i nižu u slalomu koji je istovremeno virtuozan i spokojan, melankoličan i zabavan, pristupačan i dubok, a čita se lako i napeto kao knjiga aforizama i bajka u jednom. Prijatelj je opravdano dobio etiketu nenametljivog remekdjela: emotivno suzdržanim stilom obuhvatio je i ljubav i smrt i sve između.

Protagonisticu i pripovjedačicu romana, neimenovanu književnicu i profesoricu kreativnog pisanja, nakon samoubojstva najbližeg prijatelja i mentora zadesi briga o njegovom psu Apolonu, staroj dogi teškoj 80 kila. Dok pas tiho tuguje za svojim vlasnikom, a pripovjedačica za prijateljem, prijeti im izbacivanje iz stana jer žive u zgradi u kojoj je zabranjeno držati kućne ljubimce. U početku neoduševljena idejom da brine o ogromnom deprimiranom psu, pripovjedačica pomalo dopušta ljubavi i empatiji da pobijede sve početne uskogrudnosti, poput brige o dlakama na kauču.

Cijeli ti stan smrdi na psa, kaže mi netko tko je došao u posjetu. Kažem da ću to riješiti. I rješavam, tako da nikad više ne pozivam tu osobu.

Ovaj opis pokriva dobar dio radnje, jer se ono najvažnije u Prijatelju događa u pitkom filozofskom vrludanju među temama prijateljstva, ljubavi, starenja, smrti, književnosti i umjetnosti. U čudnovatoj strukturi romana neupadljivo se pretapaju dijelovi pisani u drugom licu – “ti” kojem se pripovjedačica obraća je prijatelj kojeg više nema ili Apolon – s onima pisanima u trećem i prvom licu. Nunez tako zakulisno dočarava izgubljenost koja ostaje nakon gubitka omiljenog sugovornika, stvarajući dojam velike izoliranosti i tuge pripovjedačice, a da o tome nikad izravno ne govori.

Lutalice, tako jedan pisac kojeg sam nedavno čitala zove one koji, iz ovog ili onog razloga, i bez obzira na to što su prije priželjkivali u životu, nikad zapravo ne postanu dijelom života, ne onako kao što to postane većina ljudi. Možda imaju ozbiljne veze, možda imaju prijatelje, čak i široki krug prijatelja, možda provode velik dio vremena u društvu. Ali nikad ne stupaju u brak i nikad nemaju djecu. Za blagdane se pridružuju nekoj obitelji ili nekoj skupini ljudi. To traje godinu za godinom dok napokon ne pronađu u sebi snage da priznaju kako bi zapravo najradije ostali sami kod kuće.

Unatoč glavnoj temi žalovanja, Nunezina proza tek je na trenutke mračna, a uglavnom se kreće svjetlijim, čak duhovitim vodama. Humor u Prijatelju neće publiku natjerati u smijeh na glas, ali će izazvati tihi unutarnji hihot koji će čitatelja kao mantra u pozadini pratiti do kraja knjige. Dijelom zen majstorica, a dijelom komičarka, pripovjedačica se stoički ruga trendovima i opsjednutošću statusom u svijetu književnosti. U takvim se opažanjima nalazi i ono o izdavaštvu, koje se uspoređuje sa splavi koja tone i na koju se previše ljudi pokušava popeti, a tu je i bizarna, i ne toliko nezamisliva ideja jednog izdavača o kalendaru koji će krasiti slike golih pisaca.

ČOVJEK KOJI JE SVE VIDIO: Labiriniti pamćenja u socijalističkoj zemlji čudesa

Pouzdano rupičasta priča britanskog povjesničara Saula Adlera koji odlazi na istraživački boravak u DDR 1988. nadrealna je psihološka drama koja kroz atmosferu osobne i političke tiranije ispituje prirodu sjećanja, traume i percepcije.

Među nejasnim predmetima i skokovitim izmjenama prizora koje Saula zbunjuju kao Alisu u socijalističkoj zemlji čudesa, hiponotička proza Deborah Levy istražuje ključno pitanje: tko je uopće Saul Adler i zašto se njegov doživljaj stvarnosti ne poklapa s tuđom?

— Piše Dora Levačić

 

Mladi britanski povjesničar Saul Adler u jesen 1988. nalazi se na legendarnom pješačkom prijelazu na kojem je nastala fotografija Beatlesa s naslovnice albuma Abbey Road, i udara ga auto. Ranjen i krvav, Saul nastavlja kao da se ništa nije dogodilo i paralelno pripovijeda svoju kaotičnu i rupičastu priču.

U iščašenim scenama koje slijede Saul neuspješno zaprosi svoju djevojku Jennifer koja ga ostavlja, vraća se na mjesto nesreće i lipše po Londonu, usput otkrivajući svoj interes za psihologiju Staljina i drugih tiranina, kao i to da je bio žrtva obiteljskog zlostavljanja.

Saul se kroz prostor i vrijeme kreće skokovito i nelogično kao u snu, svjestan da stvari u njegovoj priči nemaju smisla: rezovi su nagli i bez konteksta, u istoj sceni mijenjaju se godišnja doba, zvone fiksni telefoni iskopčani iz struje, polupokretne starice odjednom hitro hodaju, likovi se žale na kišu dok vani sja sunce.

S naglim preseljenjem radnje u Istočni Berlin, gdje se Saul nalazi na dvotjednom istraživačkom boravku i zaljubljuje se u svog prevoditelja Waltera, atmosfera postaje nadrealna — negdje na križanju Alice u zemlji čudesa, Majstora i Margarite, Mullholand Drivea i Trumanovog showa.

U Saulovoj socijalističkoj zemlji čudesa sve vrvi Stasijevim špijunima, briketima ugljena za grijanje, omladinskim brigadama i mladima koji očajnički žele dospjeti do Liverpoola i vidjeti Penny Lane, a tu su i predmeti za koje nije jasno odakle dolaze, ali su iz nekog razloga važni: stetoskop, jaguar, drveni vlakić, biseri koji šapuću iz ladice.

Povrh svih čudnih detalja, Saul očito zna da će Zid uskoro biti srušen i to pokušava saopćiti stanovnicima DDR-a, a povremeno mu se učini da prima signale iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta. Kao što bunilo i san vrve slikama koje povezuje unutarnja logika, tako i Saulova nadrealna priča baca u čitalački trans — iako izmiče razumu, priča je hipnotički protočna.

Kad sam ugazio u vodu, osjetio sam pijesak među prstima. Nastavio sam hodati. Pijesak je još bio tu i zašao sam u vodu do vrata.

“Digni noge, Saule.”

“Izbjegavam kornjaču”, odvratio sam.

“U ovom jezeru nema kornjača.”

Mislim da je kornjača došla iz drugog jezera u drugom vremenu, no i dalje nisam bio spreman stopalima napustiti sigurnost pijeska. Walter je potopio glavu pod vodu i naposljetku sam dignuo noge. Plivali smo mimo visokih stabala prema otoku. Nakon dvadesetak minuta, sav sam drhtao. Voda je bila iznenađujuće hladna. Walter je nekomu mahao. Nije bilo nikoga. No on je nekoga vidio. Mirna, tiha voda nježno se zapjenila.

Jedna od knjiga godine 2019. prema izboru niza američkih i britanskih publikacija, nominiran za nagradu Booker, Čovjek koji je sve vidio jedan je od romana s kojima je Deborah Levy dospjela u šire i uže krugove prestižnih nagrada poput nagrade Booker i Goldsmiths, a njezina djela u više su navrata bila i u užem izboru za nagradu Women’s Prize for Fiction.

Njezina obitelj litavsko-židovsko-britanskog porijekla pobjegla je iz Južnoafričke republike u Britaniju 1968., jer joj je otac kao nepoćudni povjesničar bio pod zabranom djelovanja, a odjeci tih ranih iskustava osjetni su u njenoj prozi. Levy je karijeru započela pišući drame, nakon čega se preusmjerila u prozu svih formata i esejistiku, a njezin stil karakteriziraju nepouzdani pripovjedači i promjenjive perspektive koje se pretapaju.

Čovjek koji je sve vidio pun je ponavljajućih motiva i tema koji ispituju povezanost traume i pamćenja i prirodu percepcije sebe i drugih. Nagovještaj neke vrste psiho-obrata prisutan je od prve stranice, jer je jasno da nešto sa Saulovim pamćenjem i doživljajem svijeta opasno ne valja. Saula bi bolje bilo zvati pouzdano ludim nego nepouzdanim pripovjedačem — njegova nepouzdanost nije samo sredstvo pripovijedanja, nego i ključna tema. Obrat je manje šokantan, ali puno slojevitiji i inventivniji od Fight Cluba ili Shutter Islanda. Zašto Saul Adler ne percipira sebe i svoj život na isti način na koji ga vide i drugi?

Lelujav, poetičan i kaskadno tužan odgovor nazire se u drugoj polovici romana, pod naslovom “Abbey Road, London, lipanj 2016.”, dok Saul leži u bolnici.

 

No ovdje u Euston Roadu nisam bio u vremenu prostoru DDR-a, lebdio sam negdje iznad Amerike. Čuo sam kako se o pješčane sprudove na žalu koji nosi ime Marconi razbijaju valovi dok u Londonu činovnici piju pivo u pivnicama, a filmska industrija puni obližnje tapas-barove. Dok su pacijenti hrkali ili zapomagali, kroza sumračni se bolnički odjel talasao ocean. Vani se zaustavio kamion da s londonske ulice pokupi vreće sa smećem, a ja sam stajao sam na Marconi Beachu. U tom je oceanu bilo tuljana. Nedaleko i svjetionik. Bio je to bolan prostor. Htio sam poći drugamo, možda samo nekoliko kilometara niz obalu. Tu su bare i kuće s daščanom oplatom i barake koje prodaju jastoge. Jennifer hoda pješčanom stazom duž slane močvare blizu obalnog mjesta Wellfleet u Novoj Engleskoj. Leži na trbuhu u visokoj trsci i neutješna je. U zoru se Jennifer nasloni na vrata kuće u drvu i plače. Znam da je svu snagu potrošila na što god leži iza tih vrata. U vrtu je trešnjino stablo. Kad zapuše vjetar, cvjetovi mu padaju kroza svemir poput ružičaste kiše.

Interliber 2024.

Na naslovnici štanda izložili smo 25 naslova objavljenih u obljetničkoj godini — osobito smo sretni što su među njima nove knjige domaćih autorica i autora, sve odreda dragih, dugogodišnjih prijatelja naklade — knjige poezije “Goranova” laureata Miroslava Kirina, Vlatke Valentić i Milane Vuković Runjić, novi romani Sandre Antolić i Vlatka Ivandića, zbirka pripovijetki Deana Savia, drame Damira Šodana te novo izdanje priča za mlade Antuna Šoljana. Ovaj posljednji je rekao “nema književnosti do književnosti na materinskom jeziku” — i doista je tako!

Možemo to mirne duše ponoviti za njim mada smo se od početka trsili oko prijevodne literature i u proteklih četvrt stoljeća objavili mnogo važnih knjiga suvremene svjetske književnosti — u mahom izvanrednim prijevodima samozatajnih pregalaca čime su i ta djela postala dio korpusa književnosti na hrvatskome. Hvala prevodiocima na njihovu daru i maru. 250 takvih naslova možete pronaći na poleđini štanda po cijenama počevši od 5 EUR — takva se prigoda neće ponoviti pa je nemojte propustiti.

Naravno da imamo i novih vrućih naslova autora koje ste tijekom godina najviše voljeli čitati — Murakamija, Allende, Dicka — a i onih koji upravo izrastaju u vaše favorite — Benjamina Labatuta, Ottesse Moshfegh, Mieko Kawakami, Rachel Cusk. I šećer na kraju: fenomenalna trilogija Liu Cixina “Sjećanje na prošlost Zemlje”, tri knjige koje ste ove godine najviše tražili nudimo u kompletu s 25 % popusta po rođendanskoj cijeni od 50 EUR!

Pridružite se slavlju i dovedite prijatelje, znate gdje ćete nas naći.*

Vaši V&R

*paviljon 5, štand 5D

SEZONA URAGANA: Noir u sjenama ruralnog Meksika

Kažu da tamo vlada kaos, da samo što nisu poslali vojsku da uvede reda. Pričaju da su ljudi poludjeli od vrućine, da vrijeme nije normalno, već je svibanj, a ni kapi kiše. Da će sezona uragana biti opaka. Da je za sve te nedaće koje su ih zadesile kriva loša energija, neki urok ili nešto: obezglavljeni, raščetvoreni, tijela zamotana u deke, tijela u crnim vrećama, koja osvanu pokraj ceste ili u brzo iskopanim jamama ili na poljima oko sela. Poginuli u pucnjavi i sudarima i osvetama između narkoklanova; silovanja, samoubojstva, zločini iz strasti kako kažu novinari…

Čije tijelo u kanalu pored šećerane pronalazi grupa surovih dječaka, i što na beživotnom licu znači nepomični – smiješak? Prvi put objavljen pod naslovom Temporada de huracanes na proljeće 2017., u maestralnom se hrvatskom prijevodu Ele Varošanec Krsnik debitantski roman Fernande Melchor javio taman uoči Noći vještica, i o vještičjim poslima dijelom pripovijeda. No je li riječ o vračarama koje na životu održavaju drevna ženska znanja, izgnanicama iz okoštalog praznovjernog društva, ili ljubavnicama đavla glavom, bradom i rogovima? Sezona uragana vrtloži se u sudaru prekrasne stilistike i tematskog užasa, izaziva svoje čitatelje i čitateljice onako kako to umije samo najbolja književnost, a sigurno je na kraju jedino da za stravom čovjek ne treba posezati u onostrano; dovoljno je poviriti u vlastiti mrak.

Zvali su je Vještica, baš kao i njezinu majku: Mala Vještica kada je stara započela s poslom vidanja i vradžbina, a samo Vještica kada je ostala sama, one godine kada je došlo do erozije…

“Književnost ima moć promijeniti stvarnost, ali forma je takva da se to odvija sporo; glavu po glavu,” izjavila je svojedobno Melchor, govoreći o svojoj književnoj poetici i politici. Rođena i odrasla u lučkom gradu Veracruz, Melchor kontinuirano crpi ne samo iz iskustava krajnosti sreće i nasilja svog materinjeg područja, nego iz kulture pripovijedanja koja je ondje duboka i važna. “Postoji poezija u tim izrazima, čak i onim najvulgarnijim,” rekla je prošle godine u intervjuu, a pronalaženje poetskog u grozomornom najsnažnije se osjeti, pali kožu i otvara um, upravo u Sezoni uragana.

Sama proza je gusti odron u bezdan, nepunih dvije stotine stranica literarnog uragana koji je knjizi priuštio mjesto pri ili na samome vrhu prestižnih nagradnih izbora (International Literature Award 2019, International Booker Prize 2020, National Book Award za prijevodnu književnost 2020). Od početka studenog 2023. godine dostupna je i filmska adaptacija romana u koprodukciji Netflixa i meksičke kompanije Woo Films, za koju je scenarij raspisala Daniela Gómez, dok režiju potpisuje nagrađivana meksička redateljica Elisa Miller. No prije urona u kinematografski prijenos ove hipnotičke priče, vrijedi pročitati romaneskni original Fernande Melchor.

“Ovo je Meksiko iz McCarthyjevog Prljavog meridijana ili Bolañovog 2666. No ‘iskonski urlik’ glasa Fernande Melchor, kombinacija tjeskobe i bijesa, nepogrešivo je i istinski njezin.”
—Sam Sacks, The Wall Street Journal

PREVODITELJSKA CRTICA Ele Varošanec Krsnik

Sezona uragana prva je knjiga u koju sam žarko željela uroniti svojim prevoditeljskim alteregom; roman koji me posve obuzeo i savladao, prožvakao i ispljunuo, rastavio i sastavio, ali sastavio s nekim dodatnim dijelovima. Riječ je o romanu o najnižim ljudskim porivima, o najgoroj bijedi (nama nezamislivoj), sitnoj svakodnevnoj zloći, (auto)homofobiji, zlostavljanju, mizoginiji… No prije svega o ljudima i ljudskom. O onome što nas pokreće, motivira, razara. Brutalan je i bolan, ali ne egzibicionistički nego iskreno.

Dok čitaš roman Fernande Melchor likovi postaju ljudi od krvi i mesa. Vidiš Guštericu, ružnu i tamnoputu, s dugom ravnom blistavom kosom, i sjediš s njom u prostoriji, a njezin bijes i nemoć ulazi ti u svaku poru tijela. Viriš kroz prozor dok Luismi, koštunjav, kuštrav i ružan kao noć, spava u svojoj sklepanoj sobici. Sjediš s Vješticom u prljavoj kuhinji dok ti vari čaj za neku boljku. Osjećaš smard i trulež. I beskrajnu tugu drugosti, neželjenosti, nepripadnosti. Stojiš uz Normin bolnički krevet i čvrsto joj stisneš ruku. Možeš ti to.

I jesu li potleušice La Matose mjesto na kojem se želiš naći? Naravno da nisu, što je samo razlog više da upravo tamo budeš. Ovo je knjiga koju morate, morate pročitati! Ozbiljno vam kažem! Odite odmah u Vuković & Runjić, u knjižaru ili webshop i kupite je, čitajte je, utopite se u njoj!