Delfin je proza koja će vas odvesti u ljetne snove, one malo tamnije nijanse…
Milana Vuković Runjić putuje pola tisućljeća unatrag ispisujući vlastitu verziju izgubljenog renesansnog romana u kojem je opisana ljubavna mahnitost što je posve preobrazila inače uspješnog, bogatog i uglednog trgovca, i to ne prema bilo kakvoj ženi, već prema onoj kakva se inače sreće samo u mašti. Davno zaboravljeni likovi dvaju dubrovačkih, hrvatskih pjesnika oživljavaju pred čitateljem zajedno sa svojim jučerašnjim svijetom.
Ivan Gučetić (Ioannes Gotius, 1451. – 1502.), trgovac i pjesnik, autor izgubljene proze Delfin, obrazovan čovjek bogate biblioteke leži na umoru u svojem ljetnikovcu u Trstenom i prisjeća se života. Reklo bi se da svodi račune. U dokolici zadnjih dana, pomiren sa skorim napuštanjem ovoga svijeta, on svojem prijatelju, pjesniku i govorniku, hrvatskom latinistu Iliji Crijeviću (Elio Lampridio Cerva, 1463. – 1520.) predlaže kakav da mu nadgrobni govor složi te da svakako od znatiželjnih očiju skloni njegov roman Delfin, zbog osjetljivosti teme.
Kroz Gučetićeva sjećanja istodobno se nazire Dubrovnik na vrhuncu svoga cvata, ali i svevremenski problem čovjekove svijesti o prolaznosti svega, osim nekog kobnog događaja koji nam, kako Gučetić kaže, “oduzme dah iz pluća”. Između sna i jave, proze i poezije, ovaj je tekst tek fiktivna varijanta pravoga, još nepronađenoga Gučetićeva Delfina te bi rado bio njegovim zrcalnim odrazom. Dok o radnji izgubljenog romana možemo tek nagađati, na ovim nam se stranicama ne nudi tek jedna nego čak tri moguće priče, no samo je jedna od njih ona prava.
Ljubav i poezija služe kao ljepilo koje pisce, njihove misli i doživljaje drži na okupu među istim koricama. Roman je ovdje u službi vremenskoga stroja, kojim Milana Vuković Runjić putuje pola tisućljeća unatrag, na same početke intelektualnih rasprava i pojave sebesvjesnih autora koji svoje umijeće propitkuju, procjenjuju, nekad i strogo kritiziraju. Istodobno Delfin je proza koja će vas odvesti u ljetne snove, one malo tamnije nijanse, ne zahtijevajući od vas neko prethodno poznavanje davnih ljudi i njihovih dana. Jer, na kraju svi smo samo – ljudi, izloženi nepoznatim i tajanstvenim silama, nerijetko jačima od nas.