Godine 1978. Haruki Murakami imao je 29 godina i vodio jazz bar u centru Tokija. Jednoga travanjskog dana, dok je gledao bejzbolsku utakmicu, najednom ga je spopala žarka želja da napiše roman. Taj prvi roman, Čuj, vjetar poje, nagrađen je kao najbolje debitansko ostvarenje i objavljen iduće godine. Slijedili su i drugi: Lov na divlju ovcu, Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta, ali tek se s Norveškom šumom 1987. Murakami od pisca prometnuo u fenomen. Objavljivanje ove naizgled jednostavne priče o sazrijevanju u 60-ima, prožete specifičnom melankolijom i humorom, prouzročilo je toliku histeriju da se povučeni autor na nekoliko godina odselio iz Japana da bi mogao nastaviti sa književnim radom.
U djelima kao što su Ljetopis Ptice Navijalice, Kafka na žalu, 1Q84, O čemu govorim kada govorim o trčanju i Muškarci bez žena Murakamijev prepoznatljivi spoj tajanstvenog i svakodnevnog, melankolije i humora nastavlja očaravati čitatelje, osiguravajući mu mjesto među najhvaljenijim i najomiljenijim svjetskim piscima.