Premda anegdota ove sentimentalne farse potječe iz 17. stoljeća (Pierre de Brantôme: Les vies des dames galantes), smještena je, sasvim površno, u vrijeme križarskih ratova. Scenski prostor je unutrašnjost zamka, simbolički podijeljena na odaju Gospe (s kaminom i povremeno posteljom ili stolom), fasadu kapelice s ružičnjakom i stazom koja vodi u dvorski perivoj, i tek naznačenu Vitezovu odaju (koja može biti i na prosceniju). Prizori se, bez duljih stanki, izmjenjuju svjetlom i glazbenim znakom. Poželjno bi isto tako bilo da Vitez prati svoje pjevanje na pravoj lutnji, pa pjesme, kao i prijelaznu frazu, valja u tome smislu i uglazbiti. Na više mjesta u tekstu upotrebljavam stihove drugih pjesnika, ali im, po drevnom običaju začinjavaca, ne navodim izvora.

U pripremanju praizvedbe ovog komada – u zagrebačkom kazalištu &TD, 10. 5. 1977. – izvršio sam u tekstu mnoge preinake, koje su rezultat predana i pronicljiva čitanja redatelja Tomislava Radića, te zaljubljene i kongenijalne igre Miljenke Androić, Mire Furlan, Borisa Buzančića i Drage Krče. Divljenje njihovoj usrdnoj interpretaciji teksta omogućilo mi je da i sam učinim štošta na njegovu dotjerivanju, te im svima i na tome zahvaljujem.
A. Š.