U romanu stroj za pravljenje španjolaca valter hugo mãe bespoštedno analizira svoje sunarodnjake Portugalce i nalazi da im prilične probleme stvara junačka nacionalna povijest kao i klimava europska sadašnjost. Glavni lik António dogurao je do osamdesetčetvrte i doma za ljude treće dobi, što je ljepši naziv za starački dom. U dom je došao s dvije lagane torbe i s uvjerenjem da starost ne može biti ništa doli ružna. Ne mora biti, veli valter hugo mãe, starost je svakakva kao i život sâm.

I dalje se lome koplja oko toga tko navija za Porto, a tko za Benficu, spekulira je li jedan Esteves doista lik iz Pessoine pjesme Trafika, i dalje je važno tko je ljevičar a tko desničar, tko se moli Gospi Fatimskoj, a tko ne, i tko je smješten u sobe s pogledom na park, a tko u one s pogledom na groblje… i sve je to podjednako važno. Zato rečenice počinju malim slovom – kraj je jednako važan kao i početak, računa se svaki dah, računa se sve do… točke. Ovaj roman mogao bi terapeutski djelovati na domaće čitatelje – i Portugalci poput nas žive u zemlji koja samo što “ne padne u more”.

Autor je 2007. primio nagradu Jose Saramago, a portugalski nobelovac pritom je rekao da je pisanje valtera huga mãea “književni tsunami”. Potvrdilo je to i osam izdanja ovoga romana u dvije godine u Portugalu, te golem književni uspjeh u Brazilu.