Ova knjiga napisana je na talijanskom jeziku, ali njezin autor Roberto Calasso dao joj je francuski naslov La folie Baudelaire. Riječ “folie” danas znači ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali značila je prije također ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon.

U posljednjem poglavlju knjige spominje se kako je zlobni i prosvijećeni kritičar Sainte-Beuve napisao da je Baudelaire sagradio “neobičnu sjenicu, dovoljno ukrašenu, dovoljno nagizdanu, ali dovoljno privlačnu i tajanstvenu”; smjestio ju je na “krajnju točku romantične Kamčatke” i nazvao la folie Baudelaire, jer su se tako u 18. stoljeću nazivale posebne građevine posvećene dokolici i užitku.

Na tom zabitnom i privlačnom mjestu, u zemlji koja se smatra pretežno nenastanjivom, ipak neće nedostajati posjetitelja — od Rimbauda do Prousta. Štoviše, ono će postati neizbježnim raskrižjem onoga što se otada javlja pod imenom književnosti. To je priča načinjena od pričâ koje naginju tome da se isprepleću — sve dok čitatelj ne otkrije da je tijekom nekoliko desetljeća Baudelaireova sjenica ponajviše bila grad Pariz.