U razdoblju od pola tisućljeća, trojica su muškaraca krenula na izlet. Svaki je od njih bio književnik. Kod pisanja nema previše izbora – ili jeste, ili niste. Dvojica su bila prilično starija od trećega. Bila su šesnaeststoljetna, a treći je bio iz dvadesetog stoljeća. Što se godina tiče, dvojica svoje romane pišu kao mladi ljudi, treći, kao stariji. Uostalom, Hektorović i jest najstariji – rođen je još u 15. stoljeću. Jedan je od izleta trodnevni ribolov, drugi je put u planine koje, budimo iskreni, ne postoje izvan piščeve radne sobe, dok je treći odlutao u Istru, koja prilično često ostaje bez rubova – podsjeća na ništa. Upravo će to ništa postati kaležom u kojeg će stati sve mudre i mitske slike prethodne dvojice izletnika. Ima li što udaljenijeg od 16. i 20. stoljeća? Ima: sezona je umjetnih umova koji će nas udaljiti i od nas samih i vlastitih uspomena. Dok se to još nije dogodilo i dok u našim mislima postoje (ako postoje) Hektorović, Zoranić i Šoljan, krenimo na izlet.
Ima li što udaljenijeg od 16. i 20. stoljeća? Ima: sezona je umjetnih umova koji će nas udaljiti i od nas samih i vlastitih uspomena. Dok se to još nije dogodilo i dok u našim mislima postoje (ako postoje) Hektorović, Zoranić i Šoljan, krenimo na izlet.
I.
Hektorovićev Hvar bogat je otok, mjesto križanja brojnih pomorskih puteva. Svjedočio je velikoj buni pučana, koja je uznemirila dobro stojeće pjesnike, didiće, poput Lucića, što su se u vrijeme bune sklonili na kopno. Mletačka uprava u tom trenu brojnim Hvaranima, osobito onim bogatijima, ne pada toliko teško, pa ipak, život nije lak. Hektorović je naumio ostaviti nešto za sobom, pa je utrošio dobar dio života u gradnju svoga Tvrdlja. Utvrde, doma, vrta, ribnjaka, tvrdih zidina ispisanih stihovima. Tako da je Tvrdalj neka vrsta kamene knjige, među oleandrima, lovorovim lišćem i zlatnim ribicama. Pisac je zamišljao kako njegova kuća nije samo za njega, nego za razne putnike – namjernike, ali i one koji se nečega plaše i treba im zaklon. Već mu je sedamdeset godina kad kreće u ribolov, s Hvara prema Nečujmu na Šolti, gdje je nekoć boravio njegov veliki književni uzor – Splićanin Marulić.
Tri dana će pisac, u društvu dvojice legendarnih ribara, Paskoja i Nikole, kojima nije strana narodna pjesma, ali ni Pitagora i razgovori o Zlatnom dobu, “ribati” i “prigovarati”. Količina ribe koju su muškarci ulovili, dojmljiva je: bili su tu zubaci i kanjci, škarpine i komarče, salpe i vrane, drozgi i pici, pagari i šari i trilje i arbuni, a ne spominju se, jer ipak je ovo idila, neke manje respektabilne, obične ribice. Arbuni su mogli biti teški i do tri kile, jastozi dvije, komarče do deset kila, zubatci i do šesnaest, pagari do devet i pol, salpe oko dvije, škarpina do pet, potrudila se izračunati književna znanstvenica. Tako da je “ribanje” vrlo ozbiljno, kao i razgovori što se na brodici vode.
Taj se ribolov našao nekako na početku hrvatske književnosti da bi nam prenio nekoliko važnih poruka: riba je stvarno dobra, pogotov kad se lovi na “sviću”. Život je kratak, ali može biti lijep. Mudrost je kada kratkoću života i kvalitetu ribe uzdignete u tri nezaboravna dana. I doista je plemenito, a s tom se vrlinom sve rjeđe srećemo, na kraju ribolova pokloniti se sjeni velikog pisca na Šolti, koji je tamo proveo kod svojih prijatelja šačicu idiličnih dana, preko puta rodnog Splita.
Taj se ribolov našao nekako na početku hrvatske književnosti da bi nam prenio nekoliko važnih poruka: riba je stvarno dobra, pogotov kad se lovi na “sviću”. Život je kratak, ali može biti lijep. Mudrost je kada kratkoću života i kvalitetu ribe uzdignete u tri nezaboravna dana.
II.
Drukčiji je rođeni Ninjanin, ali odškolovani Zadranin Petar Zoranić, koji u svoje planine odlazi nemiran i sam: bar tako kaže. Zaljubio se, nesretno, kako je već nakon Petrarke bilo u modi. Svijet se odjednom napunio plavokosim, tamnookim, bijelovratim, nemilosrdnim, “neharnim”, gospojama. One pjesnicima ne bi uzvratile osjećaje i time bi im slomile srca: junak Planina odluta u krajolike oko Zadra, ne bi li našao pravu vilu, onu od etera i snova, koja će ga izliječiti.
Usput sreće i druge vile, pastire, nasluša se priča o nastanku rodnog kraja, sve dok ne potone pod zemlju s vilom koja će mu u kotlu skuhati tajanstveni napitak i ponuditi mu da ga popije. Pisac će potom progledati: vidjet će u potoku vlastito srce sapeto zlatnim viticama svoje voljene. Oslobodit će se. Vratit će se nakon tjedan dana, oslobođen tereta što ga je sapinjao sedam godina.
Opisat će to iskustvo ponešto teško prohodnim jezikom, kao što su neprohodne i njegove Planine, građene na iskustvima gledanja u kartu, pa je teško reći gdje bi pripovjedač završio da je doista krenuo na takav izlet – možda u Anconi, našalio se povjesničar književnosti.
