Kad god nam se učini da je roman kao književna vrsta već sve pokušao i ostvario, on nas opet iznenadi, promijeni pravila, nauči nas čitati na nov način. U posljednje je vrijeme na mene tako djelovala upravo Asimetrija. Možete li pojasniti kako ste je pisali?
U pisanju ovakva romana – s dvije odvojene priče i dva različita stila pripovijedanja koje labavo povezuje koda – prije svega su me vodila dva nadahnuća. Prvo, željela sam se obračunati sa svojim iskustvima s piscima i ambicijom. Drugo, na neki sam način željela nadopuniti vlastito manjkavo znanje o Iraku. Također sam htjela napisati roman u koji će se čitatelj moći uživjeti, ali koji će pritom kršiti uobičajena pravila. Roman koji će prikazati svijet kakav poznajemo, ali dati i nove uvide u nj. Privlači me pripovjedna proza koja se između redova bavi vlastitim ograničenjima u nastojanju da nadomjesti “stvarnost”; i to mi je bio jedan od ciljeva.
Naposljetku, željela sam ponuditi mogući odgovor na pitanje možemo li ikad istinski proći kroza zrcalo i zamisliti život i svijest koja će se naoko veoma razlikovati od naše vlastite.
U želji da se bavim svim tim ciljevima odjednom valjda sam htjela-ne htjela napisala impresionistički (ili kaleidoskopski) roman koji spaja različite stilove, glasove i perspektive.
Asimetriju gradi niz opreka. Jesu li se nametale same od sebe i oblikovale dinamiku romana tijekom pisanja, ili ste ih zacrtali od početka? Koliko se (ako uopće) konačna verzija razlikuje od proze koju ste počeli pisati?
Opreke su bile i zadane i slučajne. Na dihotomnu strukturu odlučila sam se prilično rano, no usput su mi se nametale manje opreke, sitnice koje ću uklopiti da bih razradila teme i motive, a gradit će jeku kroza sva tri dijela romana, kao u glazbi.
Namjera mi je od samog početka bila da Alice i Amar (protagonisti dvaju dužih dijelova) žive u istoj knjizi, istom svijetu. No njihove priče nisu oduvijek odvojene kao u konačnoj verziji romana. U vrlo ranim verzijama odnos između Alice i Amara bio je očitiji i zaplet ga je konvencionalnije pogonio: bili su prijatelji. Onda sam pročitala roman Geoffa Dyera Jeff u Veneciji, smrt u Varanasiju – roman u dva dijela veoma različitih ugođaja, ali s dubinskim poveznicama – i to me nadahnulo da Aliceinoj i Amarovoj priči pristupim odvojeno. Pritom sam “Ludost” i “Ludilo” pisala više-manje istodobno i prebacivala se s jednog na drugo svakih nekoliko dana ili tjedana, dok sam pak treći dio (“Ploče za pusti otok Ezre Blazera”) napisala potkraj rada na romanu. Glačala sam rublje i slušala epizodu Ploča za pusti otok i tako došla na zamisao da roman završim prijepisom Ezrina nastupa u toj radijskoj emisiji. Zamišljanje njegovih odgovora bilo mi je prilika da više pišem o glazbi, a veoma je volim. Također mi je omogućilo da čitatelju ponudim dodatne moguće veze između prvih dvaju dijelova knjige i – nadam se – stvorim krajnji osjećaj nedjeljive cjeline. Mislim da trodijelna struktura pruža i impresionistički doživljaj ljudskog iskustva: naposljetku, ljudska je svijest prije slojevita nego linearna i životi se ne razvijaju u urednim nizovima urednih završetaka, ma koliko se mi trudili napraviti reda i doći do raspleta.
Roman bismo mogli opisati i kao istraživanje lažne dihotomije između “autobiografije” i “fikcije”, kao i odnosa između imaginacije i empatije.
Asimetrija je debitantski roman, što je zapanjilo mnoge kritičare. Kako objašnjavate njegovu zrelost?
Mnogo sam puta prerađivala knjigu – svaku rečenicu, svaki odlomak, svaku stranicu. No i povrh toga u životu sam naveliko radila s riječima: kao književna agentica, lektorica, pisac u sjeni i prevoditeljica. Stekla sam mnogo iskustva pomažući drugima da svoje priče ispripovijedaju što uvjerljivije i slikovitije i to mi je nedvojbeno pomoglo u pisanju vlastite knjige.
Oduševili su me rezovi i skokovi između prizora: osobito su mi dirljivi bili u prvom dijelu romana. Koliko izostavljate dok pišete, a koliko izbacite u kasnijim verzijama? Koliko mijenjate tekst na rečeničnoj razini?
Kad sam počela pisati “Ludost”, na ekranu sam sastavila popis zamisli za prizore, komadića dijaloga, detalja – primjerice “citat Stephena Cranea” ili “utakmice Red Soxa i Yankeesa” ili “Alice slomi ruku” i onda sam taj popis printala i izrezala škarama tako da sam na svakom komadiću papira imala jednu bilješku, ili pojedinost, ili komadić dijaloga. Zatim sam sjela na pod i premetala te papiriće dok napokon nisam dobila redoslijed koji mi se učinio ispravnim. Tada sam počela razrađivati prizore i pisati prijelaze između njih, no često bih shvatila da prijelaz uopće nije potreban, da mogu samo ostaviti bjelinu. Svidjelo mi se kako zahvaljujući bjelinama tekst mjestimice izgleda poput strofa u pjesmi; također mi se svidjelo kakav ritam i žustar zamah nameću pripovijedanju. Osim toga, ta izostavljanja podrazumijevaju dozu vjere u čitatelja: računaš da će sve sam povezati.
Općenito rečeno, neprestano prerađujem rečenice. I da, dogodi mi se da i u završnim verzijama ponešto izbacim – no baš zato što sam minimalist i od samog početka sklona autocenzuri, malokad mi se išta istinski suvišno provuče do tog stadija.
Fikcija, povijest, sjećanje, memoarsko pisanje: kako se prepleću u vašem radu?
Za mene je pisanje prepletanje ili združivanje detalja iz svih tih izvora. Ugrubo zacrtam priču koju želim ispripovijedati i zatim konkretan sadržaj crpem iz izvora koji mi se čini najprikladnijim.
Mislim da mnogi pretpostavljaju da je prvi dio Asimetrije autobiografski, dok drugi nije. No prvi dio nije posve autobiografski, a drugi pak nije posve neautobiografski. “Ludost” nije memoarska proza. Nije vjeran prikaz veze u kojoj sam bila. U tekstu ima pojedinosti i okolnosti koje odgovaraju pojedinostima i okolnostima iz neposredna zapažanja i iskustva, no to sigurno vrijedi za svako fikcionalno djelo i otklona ima mnogo više nego izravnih izvoda. Upotrijebila sam one pojedinosti iz vlastita života koje sam htjela upotrijebiti – one koje su bile korisne za priču koju sam htjela ispripovijedati – i mnogo sam više izmislila. Kao što sam Ezra kaže u posljednjem dijelu knjige: “katkad je neodoljivo razmatrati što je u romanu ‘stvarno’, a što ‘plod mašte’.” No na kraju je najvažnije koliko ste dobro stopili sastojke da učinak bude smislen i djeluje istinito.
Kako ste se nosili s izazovom pisanja o Bliskom istoku, što je veoma osjetljiva i složena tema?
Nadahnuće za Amarov lik našla sam u prijatelju sa studija, ali i u vlastitu iskustvu: jednom su me prilikom zadržali na aerodromu Heathrow. (Doletjela sam u London u posjet dečku, svom današnjem suprugu, i tek su mi nakon sedam sati ispitivanja o našoj vezi i mojoj pozadini dopustili da uđem u Ujedinjeno Kraljevstvo.) Kao i u mom slučaju, Amaru je ugrožena sloboda putovanja. No neizvjesnost u kojoj se on nađe daleko je više neprijateljski obojena, a njegov su identitet i namjere pod mračnijom sjenom sumnje. Razlozi za tu sumnju se ne otkriju, no vjerojatno su vezani uz Amarov izgled, ime, možda i pretpostavke o njegovoj vjeri. Iskoristila sam pojedinost iz vlastita života da bih istražila pitanje koje sa mnom baš i nema veze (osim što je moja rodna zemlja izabrala predsjednika koji je nastojao ljudima poput Amara zabraniti da slobodno putuju – a to se dogodilo nakon što sam dovršila rad na knjizi).
Nikad nisam bila na Bliskom istoku pa sam za Amarovu priču morala naveliko istraživati: čitala sam knjige, uključujući i memoare ratnih dopisnika, proučavala zemljovide, gledala dokumentarce i razgovarala s prijateljima Iračanima. Zatim sam, u nastojanju da istraživanja pretočim u uvjerljivu pripovijest o vjerodostojnu ljudskom biću, Amarovu liku ubrizgala velik dio vlastite svijesti: svoje osjećaje i politička stajališta, svoj smisao za humor i tako dalje.
Što nas vraća na temu odnosa autobiografije i fikcije: pojedinosti koje se naoko uredno uklapaju u jednu kategoriju često joj uopće ne pripadaju, a nastojanje da dođemo do pripovijesti kojom ćemo biti zadovoljni (u mom slučaju) podrazumijeva godine prekrajanja, premetanja, dočaravanja i zamišljanja. Reklo bi se da mi Amar gotovo uopće ne sliči, no njegova svijest u mnogim pogledima više odražava moju nego ono što znamo o Aliceinoj. I doista, kad se zapitamo može li osoba poput Lise Halliday ili Alice Dodge uvjerljivo pisati iz perspektive osobe poput Amara Džaafarija, otvaramo važna aktualna pitanja, između ostalih i pitanje raznolikosti (koliko smo doista različitih) i kulturnog prisvajanja.
Zašto kod vas u prvom licu pripovijeda Amar, a ne Alice? Kako stvarate likove?
U prvim sam verzijama u Aliceinoj priči eksperimentirala s refleksivnijim, više analitičkim glasom u prvom licu, no učinak mi se nije sviđao. Tekst mi se činio odveć opterećenim – bilo je previše razglabanja i samopromatranja. Tako sam se odlučila na pripovijedanje u trećem licu, koje je više opisno i filmsko: mislim da čitatelju pruža ležerniji, slikovitiji doživljaj Aliceine veze i otvara širi raspon tumačenja dinamike te veze. Stil prvog dijela također je u znakovitoj opreci sa stilom drugog dijela koji, kao što ste primijetili, u prvom licu pripovijeda Amar, a njegova svijest u određenu smislu posuvraća roman. Oprečni glasovi pridonose i dojmu napretka, Aliceina spisateljskog razvoja i stasanja u savjesnu građanku svijeta. Drugim riječima, pripovijedanje u trećem licu u prvom dijelu i pripovijedanje u prvom licu u drugom dijelu služe kao jedna od mnogih asimetrija u romanu. A onda posljednji dio – koji nije ni u prvom ni u trećem licu, nego je snimka razgovora – u isti mah ističe estetsku asimetriju romana i poziva čitatelja da preispita autorski glas ili glasove iz prethodnih dijelova.
Koliko su iskustvo pisca u sjeni i prevođenje, kao i drugi oblici periferna rada na tuđim tekstovima u kojima ste se okušali tijekom rada u nakladništvu, utjecali na vašu prozu?
Konkretno, pisanje u sjeni za druge ljude bilo mi je odlična škola za trbuhozborstvo na kojem pisanje fikcionalne proze umnogome počiva. Kad sam počela raditi na Amarovoj priči, činilo mi se da nisam dorasla toj zadaći, no onda sam pomislila: pretvaraj se da priču pišeš u njegovo ime. Pretvaraj se da te angažirao da napišeš njegovu priču umjesto njega. I tada mi se zadatak učinio izvedivijim, običnijim. Honorarni poslovi kojima sam se bavila na moju su prozu djelovali i podsvjesno: tek kad sam dovršila Asimetriju, shvatila sam da su odnos između Amara i njegova brata vjerojatno nadahnula dvojica braće iz knjige koju sam uređivala dok sam pisala roman. Otprilike u isto vrijeme pomagala sam ženi koja se u svojim memoarima dijelom bavila vlastitim djetinjstvom u Iraku; kad sam dovršila Asimetriju, zamolila sam je da pročita knjigu i provjeri niz detalja, uključujući i arapski.
Možete li se osvrnuti na politički, ekološki ili čak moralni smisao riječi “asimetrija”, na kolebanja koja podrazumijeva?
Mislim da o tome govore podnaslovi dvaju dužih dijelova romana. I “Ludost” i “Ludilo” oblici su bezumlja. No dok je “Ludost” nekako ležernija, zaigrana, “Ludilo” je zlokobnije i nagovješćuje strašnije posljedice. To je jedna od mnogih esteskih asimetrija u Asimetriji, a navodi na predodžbenu asimetriju koju često povezujemo s geografijom: asimetriju između slobode i nedostatka slobode. “Ludost” je bezumlje ili nerazumnost koje svojevoljno biramo, kao u ljubavi, dok se pak meni čini da je “Ludilo” bezumlje koje se čovjeku nameće izvana, poput ratnog ludila. Istina je da neki od nas svojevoljno biraju rat, no slutim – nadam se – da su ti ljudi doista u manjini.
Također možemo govoriti o asimetriji između Alice i Ezre, djelomice i zahvaljujući velikoj razlici u godinama između njih. No mislim da vrijedi imati na umu kako podjela moći među njima oscilira i da svako od njih u njoj ima svoj udio. To vrijedi za svaku vezu: nijedan par nije savršeno simetričan: međusobno se privlačimo upravo zbog razlika i dinamičke razmjene i dijaloga koje nam te razlike omogućavaju.
Kad smo već kod pisanja političkog romana: suosjećam sa Stendhalovim pripovjedačem koji u Crvenome i crnome kaže da je “u djelu koje se bavi fikcionalnim stvarima politika nalik na pucanj usred koncerta”. No slažem se i s likom koji odvrati: “Ako vam likovi ne razgovaraju o politici, više nisu Francuzi iz 1830. i vaša knjiga više nije zrcalo kao što vi tvrdite da jest.”
Kako je život u zemlji čiji vam jezik nije materinski, nego naučen, utjecao na vaše pisanje i sagledavanje svijeta oko sebe?
Jezični utjecaj doista postoji: učenje talijanskoga i život s tim jezikom proširio je i profinio moje baratanje engleskime. Učenje novog jezika širi vam etimološko znanje, svijest o srodnim riječima i zajedničkim korijenima. Tako stvarate bogatiji, istančaniji rječnik, ne samo na jeziku koji učite, nego i unutar materinskoga. Ako na engleskome tražim pravu riječ da nešto opišem, katkad ću se okrenuti talijanskoj riječi i njezinu podrijetlu i to će me podsjetiti na srodnu englesku riječ ili sinonim i ispostavit će se da sam upravo tu riječ tražila. No rad u zemlji koja vam nije rodna zemlja donosi i šire kulturne utjecaje: izlažete se drukčijoj umjetnosti, glazbi, povijesti i književnosti. Tako je na mene utjecao Italo Calvino, osobito njegovi naputci u Šest prijedloga za sljedeće tisućljeće o lakoći i mnogostrukosti. Asimetriju sam strukturirala kao triptih i to sigurno ima veze s mojim prethodnim bavljenjem talijanskom likovnom umjetnosti, imaginarijem i formom. No činjenica da je Italija razmjerno daleko od Engleske i Amerike također ima svoj utjecaj. Ta je udaljenost i psihološka i geografska. Pišući Asimetriju u Italiji, bilo mi je kao da radim u potaji, gotovo anonimno. Bilo mi je lakše zaboraviti sebe dok pišem, dati prednost priči i čitatelju. Dotle me pak u New Yorku i Londonu, središtima nakladničkog svijeta engleskoga jezičnog izričaja, katkad opterećivala puka svjesnost neposredne blizine cijele te industrije.
Asimetrija sadrži mnogo interteksta, i u naznakama i u prilično dugim citatima. U kontekstu romana, to me se dojmilo kao vrlo smiono i vrlo umjesno. Što čitate dok pišete?
Čitam pisce čiji stil volim pa mi služe kao uzori, uključujući Flauberta, Saula Bellowa, Johna Updikea, Richarda Yatesa i Johna Cheevera. U više sam navrata iščitala sve pjesme Louise Glück, tijekom godina prožele su ton mog pisanja i djelovale mu na ritam. Dok sam pisala Asimetriju, negdje mi je u glavi cijelo vrijeme odzvanjao ogled Zadie Smith “Dva puta za roman”, kao i mnogi drugi prikazi i ogledi kritičara koje cijenim. (U našoj ćete kući posvuda naći hrpe časopisa The New York Review of Books, The London Review of Books i The New Yorker. Moja trogodišnja kći voli bojiti crteže i karikature.)
Među tekstovima prenesenim u Asimetriji ulomci su iz djela Marka Twaina, Alberta Camusa, Hanne Arendt, Prima Levija i drugih: tu su da bih dočarala što je oblikovalo Aliceine književne početke. I čitatelj romana čita tekstove koje Alice čita, kao da joj gleda preko ramena. Književnost je za Alice i užitak i sredstvo u nastojanju da shvati ljudski rod. Cilj joj je da postane netko tko zna dovoljno o ljudskom rodu da bi i sama mogla napisati knjigu u koju će se čitatelj uživjeti i koja će mu pružiti nove uvide. Citati u “Ludosti” Alice pojačavaju i osjećaj “tjeskobe utjecaja”: tjeskoban osjećaj da su stariji ili priznatiji pisci poput Ezre (ili Camusa ili Twaina) već rekli sve što ona želi reći. Ili da nikad neće pisati onako dobro kao oni. No Alice vlastito iskustvo s Ezrom i čitanje drugih pisaca istodobno potiče, hrabri je da nađe vlastitu temu i o njoj piše najbolje što može.
Biste li željeli otkriti kako bi izgledala vaša kompilacija glazbe za pusti otok?
Samo sam u jedan izbor sigurna, a ta je skladba i na popisu Ezre Blazera: nešto iz Albénizove Iberije u izvedbi Daniela Barenboima. Radi se o prekrasnu ciklusu klavirske glazbe koji me podsjeća na vrijeme kad sam živjela na Manhattanu i prvi put ga čula u izvadcima u prodavaonici Tower Recordsa koja odavno više ne postoji. Kupila sam CD, kod kuće sam ga neprestano vrtjela i čudila sam se kako se, kao što Ezra kaže: “svaki komad gradi na prethodnome, samostalni su, a opet bogatiji kad se slušaju kao cjelina i sve vas boli kako taj intenzitet raste.”
